Lady Gaga

“Ona je razradila neke kreacije o kojima sam ja još davno razmišljao. Primjerice, o odijelu od mesa razmišljao sam još u vrijeme ‘Kontinentija’. Lady Gaga u tom je pogledu fenomenalna. To je vrsta mode koja pripada u umjetnost. Nisam je nikada slušao, mislim da ne znam nijednu njezinu pjesmu. Ne poznajem nikoga tko ide na taj koncert. Možda ja budem sam u toj dvorani.“ (Damir Martinović Mrle, Let 3, uoči zagrebačkog koncerta Lady Gage)

– Treba mi, nekako, još malo da prokontam tu Lady Gagu...
– Kol’ko je tebi godina?
– Četrdeset šest.
–Vidiš, nikog ne zanima kako ti i da li kontaš Lady Gagu. Haj’ što ne zanima mene, već ne zanima ni one oko nje. Ona i nije za tebe. Čim imaš malo više godina, plafon dvadeset, otpadaš. To je za djecu, ono, od dvanaest-trinaest do... Ma do kraja puberteta.
Ovakav razgovor, možda ne od riječi do riječi, jer nije sniman, a akteri se ne sjećaju detalja, vodili su, ima najmanje pola godine, važni, utjecajni sarajevski dizajner, jedna od najbitnijih figura lokalnog advertisinga, i međunarodno priznati kompozitor. Moguće da je već tada Lady Gaga oborila rekord YouTubea s preko milijardu klikova na njene spotove. Pa taj rezultat prokomentirala baš zrelo: “Sretna sam. Imamo milijardu klikova na YouTubeu. Vi mala čudovišta! Ako se i dalje budemo držali zajedno, možemo napraviti još više. Izazivam sve vas, kraljice i kraljeve YouTubea.”

Industrija marketinga funkcionira tako što konzumente, publiku, kako god, nagovara da kupe ono što im ne treba i za, ako je ikako moguće, nepostojeći novac – kreditne kartice. Onda ide rata na ratu, odgoda, pa kamata, pa ovo, ono... Uglavnom, sve ono zbog čega su bankari bogati, dok njihovi klijenti kokuzaju. Slična pravila koristi i industrija zabave. Samo što je tu malo složenija konstrukcija prodaje i naplate. Potražnje za zabavom, znamo, ne nedostaje – ugodna dosada, iako zna biti neophodna za psihičku obnovu, jeste stanje kratkog roka trajanja – ali ni ponude. Istina, nije drugačije ni s osvježavajućim pićima, parfemima, ulošcima i cigaretama, samo što se teško sjetiti kada je, na globalnoj razini posebno, neki novi proizvod bilo čega ušao u potrošački hall of fame. Entertainment, kako su govorili naši stari, stalno treba osvježavanje. I, što je jednako važno, prilagođavanje vremenu, interesima, promjenama, tehnologiji...
“Ljudi od 18 do 34 godine, koji slušaju urbanu muziku, ne žele biti prosvijetljeni, oni žele zabavu”, kazao je nekada davno jedan radijski menadžer u Americi. Šta li je pod urbanom muzikom podrazumijevao, Bog sami zna. No, nije hrđava teza, samo je malo treba uglancati. Oni što danas slušaju, pored i prije ostalih, Lady Gagu, ne trebaju prosvjetljenje, nego zabavu. A u tome su baš zahtjevni. Za razliku od nas koji smo odrasli u doba regala i televizora s miljeom, današnja se djeca lajkaju, esemesaju, čatuju… Ako već ne umiru od dosade vrteći kanale na kablovskoj televiziji na kojima je sve toliko dosadno da, prosto, moraju zaigrati neku on-line igricu koja traži reflekse, nevjerovatnu koncentraciju i, barem, osnovno poznavanje engleskog jezika.
Vrijeme se, dakle, promijenilo, a dobna granica pomakla toliko da desetogodišnjaci pitaju, recimo: “Ako vi kažete da je ovisnicima bitno samo da nabave drogu i ako sve pare na nju troše i ne kupuju hranu, kako ne umru od gladi?” Prije tridesetak godina, trojica kasnijih viđenijih gradskih i republičkih rokera, s dušom su se rastajala na prvom susretu s opijatima. Nemajući blagog pojma šta se sa hašišem radi, umotavali su komadiće u novinski papir i gutali. Prvima, a ne drugima, obraća se u svojim intervjuima Lady Gaga, računajući – da li ona, da li neko iz njenog tima, nije važno sve dok radi – da djeca vole one što smiju ili su smjeli sve što se, inače, ne smije.
“Ne sjećam se nekih stvari iz mladosti zbog droge i alkohola”, kazala je Stefani Joanne Angelina Germanotta u jednom intervjuu. Njoj, fakat, može vjerovati samo neko ko je deceniju mlađi – još malo pa petnaest – i ubijeđen je da idoli ne lažu. Da je, naime, ohrndali Keith Richards rekao da se ne sjeća mladosti, e to bi se moralo shvatiti ozbiljno, s obzirom da krajem 2011. puni oko dvjesto godina, svjedočeći likom i zdravstvenim kartonom zasluge za titulu počasnog građanina Bogote. No, kada o staračko-kafanskoj amneziji priča neko ko još nema ni 25 (Gaga je rođena 28. marta 1986. u New Yorku), pa još o mladosti govori kao svršenom vremenu, onda je ili budala ili zna šta radi. Za djevojku što svako malo izazove globalni skandal izjavom, nastupom, poziranjem u haljini od mesa ili najavom svog parfema koji će mirisati na krv i spremu, važi ovo drugo.
“Lady Gaga je cool, nekonvencionalna, natprosječno inteligentna, kontroverzna, slobodoumna, karizmatična. Jednostavno, njena pojava je upečatljiva i biva primijećena. Sad se čini kao da sam Gagin fan, no nisam. Jednostavno primijetim što ljudi vide u njoj. No što se tiče inače zabavne industrije, mislim da tu ne treba mnogo mozgati. Šokantnije je od Gage, recimo, fenomen Justina Biebera. Ili filma Sumrak. Današnja publika su klinci. Padaju na te stvari. To im prodaju. To je jednostavno”, jedan je od dobrih internet komentara na temu naslovljenu “Fenomen Lady Gaga”. I jedino što mu fali jeste informacija da je plavokosa Amerikanka s ambicijom da postane bitna na britanskoj sceni (diskografija je jedna od najvećih otočkih izvoznih djelatnosti, dok su tamošnje liste slušanosti i specijalizirani magazini najreferentniji, a popularna muzika je igrala ili igra bitnu društvenu ulogu) izuzetno muzički obrazovana.
Stefani Joanne Angelina Germanotta je sa četiri počela svirati klavir, s trinaest je komponirala, sa sedamnaest upisala umjetničku školu. Pet godina kasnije postala je Lady Gaga, nakon pisanja pjesama za, recimo, Britney Spears, kontajući, vjerovatno, mogu i ja ovo, samo malo bolje. Lady Gaga je slušala Davida Bowieja, Michaela Jacksona, Madonnu i Queen i svako je, očito, imao uticaja. Queen posebno. Zato se i zove Lady Gaga. Cura koju smatraju novom princezom popa uspjela je, pored ostaloga, zato što je razumjela svoju publiku. Više nego što roditelji razumiju one što obožavaju Gagu. Šteta što u slobodno vrijeme nije učiteljica. Da objasni gdje završava posao – kojeg radi odlično – i počinje stvarnost.