Prvak bečke državne opere

Za Novu godinu dobila sam prekrasan dar: kartu za baletnu predstavu Šišmiš (na muziku Johanna Straussa, koreografija  Roland Petit) u Bečkoj državnoj operi. Jednu od glavnih uloga, Ulricha, plesao je meni posve nepoznati Eno Peçi. Od koreografije, preko kostima, do plesa – prekrasan ugođaj. Do te mjere da sam prostudirala program Bečkog državnog baleta da pronađem još nešto za moju dušu i novčanik. Cijena karte za mjesto na četvrtom spratu galerije je 63 eura, ali sve se odlično vidi. I ono što oni u parteru i u prvim redovima – gdje je cijena karte oko 300 eura  – ne vide. To ponekad nije loše, tješila sam se.
Pretražujući internet stranicu Bečkog državnog baleta naišla sam na zanimljiv podatak: solista ove čuvene, svjetski relevantne, austrijske državne institucije nije Austrijanac. U skladu s baletnom tradicijom, moglo bi se očekivati da je Rus kao Rudolf Nurejev ili Georges Balanchine, ili Francuz, kao Maurice Béjart ili Englez kao John Cranko. Ili “makar” Italijan kao Renato Zanella. Nije – nego je Albanac: Eno Peçi. Ta činjenica je privukla moju pozornost. A kad sam pogledala fotografije, ustanovila sam da mi je lice Ene Peçija poznato. Odakle? Ovog solistu Bečkog državnog baleta već sam gledala u legendarnim TV prenosima Novogodišnjih koncerata, prvog januara iz bečkog Musikvereina. Ove godine je zvijezda primabaletan Eno Peçi nakon koncerta osvanuo na naslovnicama svih svjetskih časopisa. Odatle mi je poznat. To je ujedno i jedini Albanac kojeg sam vidjela u Beču nakon ukidanja viza za BiH i Albaniju, decembra 2010.
Zamolila sam Enu Peçija za intervju. Ljubazno se odazvao. U Lausannei sam nekoliko godina stanovala vrata do vrata sa svjetskom baletnom zvijezdom Mauriceom Béjartom. Često bismo i prezalogajili nešto nabrzinu na pauzi za ručak u istom fast foodu. Ukratko: svjetska zvijezda i moj susjed Maurice Béjart, Bog neka mu dušu prosti, nije bio najpristupačnija niti najprijatnija osoba koju sam srela na ovom svijetu. Eno Peçi – čista suprotnost, od nasmijanosti do komunikativnosti. Možda je riječ o mudrosti srca. A pretražujući internet stranice Bečke državne opere ustanovila sam još nešto: Peçi je i počasni veleposlanik Albanije u Austriji. Stvar je zaista postala zanimljiva.  Evo intervjua:

Vi ste 2008., sa 26 godina,  postali počasni veleposlanik Republike Albanije u Austriji.
– Jeste, tačno je... Septembra 2008. pozvali su me u Albaniju. U Tirani se u novembru održava svečanost Dua me shume Shqiperine (Volim puno Albaniju), da nešto otplešem. Plesao sam duet iz predstave Spartacus, koreografa Renata Zanelle. Poslije mi je predsjednik Albanije Bamir Topi uručio nagradu. Bilo je uzbudljivo, bio sam ponosan. Tada sam, u tom trenutku, saznao da sam imenovan za počasnog veleposlanika Albanije u Austriji! To mi mnogo znači!

Da li ste primijetili da u Beču nema invazije Albanaca (ni Bosanaca) nakon što je ukinut Schengen vizni režim za građane Albanije i Bosne i Hercegovine? Kako to objašnjavate? Da li su Vaši zemljaci sretni, zadovoljni današnjom Albanijom?
– Nemam dovoljno vremena da pratim dnevne novosti. Tačno je da situacija nije baš obećavajuća. Ali mogu reći da su Schengen vize  konačno  ukinute, toliko dugo smo čekali. Liberalizacija viznog režima je novi mali početak za nas.
Dakle, Vi i baletan i koreograf Angjelin Prelocaj, violonista Tedi Papavrami, sopranistica Inva Mula, Ana Oxa i Ismael Kadare – pronosite novo, drugačije ime svoje zemlje u svijetu. Umjetnost, po kojoj je Albanija danas postala poznata versus Enver Hoxha & bunkeri. Imate težak i prekrasan zadatak.
– Teško je to! Još onda, pod režimom Envera Hoxhe, Albanija je imala raznolik spektar uspješnih umjetnika – ali nepoznatih u svijetu, zbog unutarnjih političkih razloga. Danas su talentirani Albanci svuda u svijetu. Nadam se da ćemo   vremenom postati zapaženiji.  
Vi ste solista Baletnog ansambla Bečke državne opere. Imate li jednake probleme kao Vaše kolegice po cipelicama, mučno održavanje težine, stroga svakodnevna disciplina u svemu, kvrgava i bolna stopala, relativno kratka profesionalna karijera?
– Ha, ha, nemam takve probleme. Naravno da moram biti vrlo pozoran na težinu, potrebna je vrlo stroga, rigorozna disciplina. Morate svakodnevno voditi računa da ste uvijek u vrlo dobroj zdravstvenoj i fizičkoj formi, morate biti vrlo mudri, razboriti. Ali to je balet... Balet je vrlo teška, ali prekrasna i sasvim posebna profesija.

Koliko sati dnevno posvećujete drilu, održavanju neophodne fizičke forme i uvježbavanju uloga?
– Baletni trening počinjem u 10. To traje do 11,15. U 11,35 počinju probe koje traju sve do 17,30 ili najkasnije do 20,30. Imamo 40 minuta pauze za ručak.
Jeste li čuli za belgijsku spisateljicu Amélie Nothomb? U knjizi “Robert vlastitih imena” opisuje posebnosti i muku života baletana? Imate li uopće vremena za čitanje?
– Da, ponekad čitam. A čuo sam za Amélie Nothomb, i njenu svjetsku uspješnicu “Robert vlastitih imena” o baletu. Nažalost, vrlo zanimljiva priča o baletu prekida se i ostane samo – lijepa književnost.
Vi ste se s 12 godina upisali na Baletnu akademiju u Tirani. Kakva je bila atmosfera u Vašoj familiji kad ste otkrili da se želite baviti baletom?
– Moj otac je bio oficir, a majka je stomatolog i još radi. Oba moja djeda su bili pukovnici, a ujak direktor sigurnosti Albanije... Dakle, bilo je neuobičajeno da ja postanem baletan. Kad sam počeo plesati balet nisam znao da moram nositi hulahopke! Bilo je čudno, ali istovremeno i zabavno! To je bilo čudesno! Ne znam poznajete li taj osjećaj, kad plešete. Nestanete i adrenalin raste, letite i osjećate se sretnim... Možda zvuči čudnovato, ali je tako. A želim da znate da su moji roditelji žrtvovali mnogo da se moj san ostvari, nemam riječi da to iskažem. Ponosan sam na njih.
Kako se osjećate? Vi ste apsolutna zvijezda Bečkog Novogodišnjeg koncerta 2011., koji je gledala cijela planeta?
– Novogodišnji koncert je nešto sasvim posebno. Počašćen sam što sudjelujem u tom poduhvatu. Uvijek se veselim kad imam priliku raditi. To je sigurno jedan od vrhunaca moje karijere, ali preda mnom je još mnogo, mnogo rada i dometa koje svakako želim postići.

Možete li zamisliti šta ćete raditi “poslije”? Je li prerano za takvu vrstu razmišljanja?
– Nikada nije prerano, ali svakako više volim da ostanem u svijetu umjetnosti. Već sam se počeo baviti koreografijom, imao sam performans “mladi koreografi”. Ovog ljeta ću raditi na koreografiji jednog malog komada na Gala predstavi u Njemačkoj na ljeto. Volio bih se time baviti i u budućnosti.