Edin Džeko

Pričat će se o tome dok je svijeta, vijeka i Željezničara i niti jedna storija o Edinu Džeki (18. mart 1986., Sarajevo) neće moći biti ispričana do kraja a da se ne pomene antologijski idiotluk nekog “dugogodišnjeg sportskog radnika” koji je visokog napadača prodao za 50.000 maraka, pa se razveselio hvaleći ljudsku glupost i rugajući se onim Česima zbog njihovih “črvenih” i plastičnih sandala, sjećajući se vremena kada smo mi, neki mi, kao bili sretni, dok se jedna velika evropska nacija patila u bijedi i pod terorom sovjetskog socijalizma. Treba biti il’ glup ko točak il’ nemat pojma o lopti, pa za Džeku, halo, onakvog Džeku, dati pedeset ljami, mislio je, vjerovatno, genije dok je nazdravljao samom sebi umjesto da si iz sve snage opali šamarčinu, onu od koje uši zvone.

Roberto Manchini, novi Edinov trener u Manchesteru (tamo se kada se kaže Manchester misli na City, dok se onaj drugi ili naziva punim imenom ili samo Unitedom) kaže da je Džeko danas ne samo jedan od najboljih evropskih napadača, već i striker koji ima nešto što ga razlikuje od svih drugih. Zato, pored ostaloga, košta više nego i jedan nogometaš iz bivše Jugoslavije: duplo više od, recimo, hrvatskog Brazilca Eduarda.
Postoji oko dvije stotine miliona teorija o odnosu talenta i rada, a ima i jedna što kaže da talenat uopće ne postoji i da se, posebno u fudbalu, sve može naučiti. Neki je Englez, ozbiljan čovjek, naučnik, dokazivao kako je, recimo, čuveni Beckhamov centaršut posljedica isključivo upornog vježbanja. Mali David je svakoga dana išao u park, pa po tri stotine puta pokušavao pogoditi jedno mjesto. U početku, je li, nije uspijevao niti jednom – kasnije nije promašivao. Messi je, pak, kaže isto istraživanje, zbog niskog rasta počeo trenirati s mlađima, pa kako su dječijoj dobi razlike među generacijama vidljivije nego u mladosti ili zrelosti, odmah se istakao. Možda to i jeste tačno, dijelom svakako, ali je nekako malo nategnuto. Mislim, rad nije razonoda za budale i talenat bez vježbanja ne prestaje postojati, ali se i ne razvija, samo što baš nije lako povjerovati da se može naučiti kako nepogrešivo izabrati najbolje od nekoliko mogućih rješenja i sve to brzo, na prvu. Edin Džeko je, recimo, jedan od najljepših golova dao Belgiji: vratila mu se jedna odbijena lopta, nije bio baš u najboljoj prilici za šut, mogao je dodati nekom od suigrača – valjda samo Supić tada nije u protivničkom šesnaestercu – a on je udario loptu tako da je zaobišla sve njihove i naše igrače, golmana, ružu vjetrova, šta god je trebalo, i završila gdje joj je mjesto. U golu. E, sada: može li se to naučiti ili, ipak, postoji nešto što razlikuje najbolje i dobre, genije i oni koji to nisu?
Rad je, u bilo čemu, vlasništvo i ima svoju vrijednost. Edin Džeko je, po zanimanju, fudbaler. Radnik u davanju golova i proizvodnji pobjeda. “Moj posao je da zabijam golove i cilj mi je da u svakoj utakmici zabijem minimalno jedan gol. Ako mi izgubimo, a ja zabijem gol – šta imam ja od toga? Opet, ako ne zabijem gol, a odigram dobro, ekipa pobijedi, onda sam još više sretan. A kad zabijem gol i pobijedimo, onda je to najbolje!” Samo što još nešto važno zna. “Mnogi ljudi govore da je riječ o novcu i da Manchester City svake godine kupuje nove igrače, ali ja nisam razmišljao kao oni. Vidio sam nešto novo u Cityju. To je veliki klub, s velikim ambicijama”, rekao je Edin u intervjuu za službeni stranicu svog novog kluba, govoreći na tečnom engleskom. Čisto da se zacrveni svako ko misli da biti nogometaš znači i biti duduk, ne znajući da, kako kaže jedan od najboljih košarkaških trenera van NBA, Duško Vujošević, vrhunski sportista ne može biti neko ko nije inteligentan. Edin Džeko, dakle, zna da kada radiš samo zbog para, ma kako velike bile, u jednom trenutku postaješ zadovoljan novcem, a ne djelom. Kada, kao on, hoćeš biti najbolji, a za to si bogom dan, novac dolazi po prirodi stvari. U Edinovom prijevodu, izrečenom u jednom intervjuu: “Desilo se da nekad zafali para, jer kad si u tuđini, a nemaš mamu, nemaš tatu da te poguraju, jednostavno imaš te svoje pare i pokušaš na najbolji mogući način da to razgodiš na mjesec dana. Nekad je bilo i premalo, ali, bože moj, morao sam sve to proći... Nisam se bunio što nisu neke, odnosno što su nikakve pare bile na početku. Nisam ni otišao za parama. Ne može preko noći sve doći. Ne mogu doći pare, ne možeš postati igrač preko noći.”
Ima, međutim, nešto u cijeloj priči o Džeki što govori o nama i ostatku svijeta, onim društvima u kojima se adekvatno vrednovanje rada podrazumijeva, kao što se podrazumijeva da za sve, baš sve, treba i vrijeme: “Ovdje se jednostavno sve hoće preko noći, hajde sad ćemo, a niko neće da prihvati da ako ne može – ne može. Vani je sasvim obrnuto, a i sa mnom je bio isti slučaj. Ljudi te trpe jer vjeruju u tebe, jer vide da imaš neki potencijal. Treba da imaš podršku od trenera, suigrača, podršku i kad ti ne ide dobro.”
Da Edin Džeko nije kakav jeste, da se, dakle, sada kada je jasno da Bosna i Hercegovina nije imala boljeg napadača nikada, odlučio naslađivati i verbalno svetiti onima što su ga iz Želje više istjerali nego prodali, moglo bi ga se razumjeti. No Edin, kao malo ko, pokazuje da priča o oprostu i nezaboravu nije šuplja, da ima neka mjera da se, prosto, pamti ali ne sveti, te da kriza ne znači automatsku propast već može biti i šansa koju iskoriste oni što ih nešto, ma šta to bilo, čini boljima i od najboljih.