Larry King

On nije imao neke šanse. Odrastao je bez oca, majka je šila i noću i danju ne bi li prehranila obitelj, imao je problema s koncentracijom, očajno je učio, na fakultet se nije sakrivao ni od kiše i još se zvao onako kako se zvijezde ne zovu: Lawrence Harvey Zeiger. Cijeli je jedan život prošao, šezdeset i osam godina, koji mjesec gore-dolje, od dana kada se devetogodišnji Lawrence vratio kući iz biblioteke noseći devet posuđenih knjiga za čitanje, a saznao da mu je otac umro, do spektakularnog oproštaja Larryja Kinga, čiji je talk show ušao u Guinnessovu knjigu rekorda kao program s najvećim brojem emisija. Onaj dječak rođen u Brooklynu 1933., otišao je, dakle, 2010. u penziju, ispraćen od, pored ostalih, predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. “Larry, 25 godina bio si domaćin u razgovorima s tvorcima vijesti, poznatima i slavnima i američkim narodom. Od predsjednika i generala do žapca Kermita. Kažeš kako ti samo postavljaš pitanja, ali odgovori na njih iznenađivali su generacije Amerikanaca, informirali i otvarali im oči prema svijetu izvan njihovih spavaćih soba”, napisao je Barack Obama Larryju Kingu.
Kako je, dakle, Larry King došao na vrh televizijskog svijeta? On, King, ovakvo pitanje vjerovatno nikada ne bi postavio. Ili bi? Ko će ga znati. I u tome je tajna: pitati goste tako kao da niko o njima ništa ne zna, ko god oni bili. “Brooklyn me naučio da postavljam dobra pitanja. Primjerice, kako se novi restoran može zvati ‘poznati’ kad se tek otvorio?”, piše King u svojoj autobiografskoj knjizi Moj izvanredni put, te pojašnjava: “Moja je tajna da nema tajne. Sve što znam je postavljati pitanja. Kratka, jednostavna pitanja. A ona mogu dovesti do nevjerovatnih odgovora. Ali uvijek moraš slušati odgovor, jer o tome ovisi sljedeće pitanje. Nikad nisam planirao ni jedno pitanje. Mislim da gost treba biti u centru pažnje. Da on treba pokazati šta zna. Shvatio sam da dobra, kratka pitanja mogu učiniti da novinar izgleda pametnije nego da je dugo recitirao činjenice.”
Larry King je intervjuirao između 40 i 50 hiljada (da je po minut, puno je) ljudi, među njima sve američke predsjednike od Richarda Nixona naovamo, pa onda NLO fanatike, ljepotice, glumce, pisce... Od obične, potpuno obične emisije, radija sa slikom tačnije. “Većina radijskih ljudi propadne na televiziji zato što na to gledaju kao: ‘Televizija! O Bože! Ja sam na televiziji!’ Zaboravljaju da to nije operacija mozga. Samo sjediš za stolom i postavljaš pitanja, s razlikom što je tu kamera. Ključna razlika između radija i televizije je da nema razlike”, napravio je svojevrsnu mjeru svijeta. Barem američkog: onaj ko nije gostovao kod Larryja nikako nije mogao reći da je uspio. Ko god bio i šta god radio. Postavši, kako je rekla njujorška ekspertica za veze (za svašta se, izgleda, može biti stručnjak) Rachel Sussman, “veća zvijezda od zvijezda, jer poznaje svakoga i svakome ima pristup”.
Nije krivo reći da je za svojih skoro osamdeset Larry imao i sreće. Nema, naime, druge riječi za ono što se njemu znalo desiti i što se, prvo, ne može predvidjeti, pa se iz toga teško može izvući. Iz, recimo, sudara s jednom od najmarkantnijih figura svjetske politike prošlog stoljeća. King se, kako piše u autobiografiji, vozio s prijateljima da bi se, iz poprilično nejasnog razloga, na skoro praznoj cesti, zabili u automobil iz kojeg je izašao senator John F. Kennedy. Policiju nisu zvali. “Znate šta: svi podignite desne ruke i recite: Zaklinjem se da ću glasati za Johna Kennedyja za dvije godine. I uz to – vozite na većoj razdaljini od mene”, rekao im je budući predsjednik.  

Lawrence Harvey Zeiger postao je Larry King na ništa manje bizaran način. Prvi poslodavac u Miamiju poslao ga je u studio, tražeći da nabrzinu smisle ime emisije. Od nadimka novinara koji nije želio ništa drugo nego dobiti posao u “kutiji koja govori” i oglasa za veletrgovinu alkoholom – King – nastao je Larry King, odnosno Larry King Show u koji će, prije nego će postati medijskom činjenicom, doći Frank Sinatra zato što je prijatelju s radija dugovao uslugu. (“Mnogi voditelji bi rekli: ‘Moj gost večeras je moj stari prijatelj – Frank Sinatra. Dobro je vidjeti te opet, druže.’ To je bezveze. Odavno sam naučio ne lagati publiku. Frank je bio na vrhu svijeta. Larry je bio lokalni radijski voditelj sa zaradom od 120 dolara tjedno. Kako zna Franka? Nisam se želio praviti da ga znam. Moje prvo pitanje bilo je: ‘Zašto ste ovdje?’”). Kasnije će Sinatra i King postati prijatelji. Kao i, recimo, Martin Luther King i Larry King, kao Brad Pitt i Larry King, kao osnivač CNN-a Ted Turner i Larry King, kao američka elita i Larry King.
Od prvog Larry King Showa, koji je jedva počeo jer je Larry od treme izgubio glas, do posljednjeg, prošao je cijeli jedan buran, novinarski život, kojeg je on, Kralj etera, uvijek znao odvojiti od svog vlastitog, onoga mimo kamera. Osam puta se ženio sa sedam različitih žena, ima petero djece, unuke i praunuke, ali to nikada – kao ni problemi s ovisnošću njegove posljednje supruge – nikada nije uticalo na rad čovjeka s tregerima, nekada hroničnog pušača koji je u Americi, a tamo je to tek hrabro, pušio i u TV studiju. “Kad su tabloidi počeli prodavati priče o seksu, počelo je nazadovanje. A kad emitirate što se pojavljuje u tabloidima, plivate u istoj vodi”, kazao je King nešto prije nego će upravo zbog toga krenuti ka penziji. Larry King Show je, naime, u posljednjih godinu dana zabilježio rekordan pad gledanosti, pa će Kinga u istom terminu zamijeniti – nekadašnji urednik tabloida.
Lawrence Harvey Zeiger odlazi, dakle, u mirovinu. U velikom stilu, naravno. No, ne znači to njegov trajni nestanak s ekrana. On, uostalom, samo tamo i postoji. Istina, pojavljivat će se rjeđe. Njega, na kraju, ni vlastiti brat ne može zamisliti drugdje nego na ekranu: “Kad vidite Larryja u studiju, tokom tog jednog sata, on je posve usredotočen. Kad se mora obraćati četvorici ljudi na ekranu u isto vrijeme, njegov um je tada kod kuće!” I sve ostalo. Od tregera do srca nagriženog infarktima.