Osjećam da nisam završila s novinarstvom

Bivša urednica i voditeljica Dnevnika, informativne emisije 10 do 8 i informativnog magazina Epicentar, Mirjana Hrga, godinama je bila pod medijskim pritiskom. Novinarskim pozivom počela se baviti još za vrijeme studija, a tokom 15 godina obavljala je različite novinarske poslove: od sredine 90–ih izvještavala je s prostora bivše Jugoslavije i bavila se unutrašnjom politikom, provokativnim pitanjima razotkrivala je političare, a na Novu TV došla je s HTV–a 2003. godine. Na vrhuncu karijere napustila je novinarski posao i digla veliku prašinu, a danas vodi miran život sa suprugom Deanom Šarićem, poznatim zagrebačkim oftalmologom, i radi ono što najbolje zna: obučava mlade televizijske voditelje. Iako joj trenutno ništa ne nedostaje, priznaje da je i dalje golica novinarski poziv.
Uvijek ste bili pod medijskim pritiskom i zanimljivi žutoj štampi, kako se nosite s tim?
– Čudno je da me žuta štampa i danas revno prati, iako me nema više od godinu i po na malim ekranima. Mislim da je to posljedica političko-novinarskog trenda  – dajte narodu kruha i igara.
 Koja Vaša osobina je zaslužna za uspješnu novinarsku karijeru?
– Kao i kod svake druge osobe koja pokušava savjesno obavljati svoj posao: rad, disciplina i upornost. Bilo je u mojoj karijeri mnogo sreće, ali i nesretnih okolnosti za koje vjerujem da su me dodatno očeličile samim tim što me nisu uništile.
 Smatraju Vas jednom od najboljih novinarki i voditeljica u Hrvatskoj, zašto ste odlučili napustiti posao?
– Svi se čude toj odluci, traže pozadinska objašnjenja, a odgovor je jednostavan:  nakon 15 godina strašnog ritma, odlučila sam uzeti određeno vrijeme za sebe i obitelj. Neki kažu da je to luksuz. Ja mislim da je to životna potreba. Privatna je sreća uz zdravlje najvažnija, a o njemu je kasno razmišljati ako ga čovjek, zbog stalne izloženosti stresu, izgubi.
 Šta ste radili nakon toga?
 – Suprug je oftalmolog i ima privatnu polikliniku, što naravno uključuje i marketing, pa sam onda, više onako iz zabave, odradila odnose s javnošću. Nije to ništa važno, naporno, niti za biografiju, ali muž mi je, pa ko će mu pomoći ako ne ja.
Planirate li se vratiti novinarstvu?
 – Razmišljala sam o svemu, i da nikada neću i da možda jednom hoću. Ali u svim opcijama bilo je da o televiziji neću razmišljati prije prvog siječnja 2011. godine. Pustit ću da prođe Nova godina i kada se dobro naspavam onda odlučiti šta ću. Međutim, došlo je nekoliko vrlo zanimljivih ponuda i naravno da me golicaju, jer znate kako kažu – jednom general uvijek general, jednom novinar uvijek novinar. Sjela sam na kavu u Sarajevu, slučajno zabunom pozdravila jednog čovjeka, krenula s njim u razgovor i saznala sve o posjeti Angeline Jolie. Ja bih sada najradije od toga napravila priču! Osjećam da nisam završila s novinarstvom, čim mene to tako jako vuče.
 Čime se sada bavite?
 – Predajem, radim medijske treninge i već sam pustila u pogon sedam generacija televizijskih voditelja u čemu uistinu uživam.Volim kad mogu mladim ljudima prenositi vještine novinarskog posla, jer to je zanat kao i svaki drugi.
Javnost u BiH je zainteresirana za Vašu eventualnu saradnju s TV1.
– Suradnje nema, ali nije ni isključena. U Sarajevo sam došla na poziv  kolega povodom puštanja signala TV1. Raduje me da se pojavio novi medij, jer je zdrava konkurencija dobar poticaj svim ostalim medijima u regiji. Vrlo brzo ćemo saznati koliko je dobra TV1, jer je u nekomfornoj situaciji i ulazi u utrku uoči izbora, te neće imati luksuz skrivanja. U roku od 15 dana TV1 će se otvoriti i pokazati je li zaista riječ o modernoj i profesionalnoj televiziji, što želi biti.
 Postoji li mogućnost da radite edukacije za TV1?
 – Edukacija je jedna od mojih disciplina i osim što 15 godina radim televizijski posao, uživam raditi s mladim kolegama. Svejedno mi je da li edukaciju radim u Zagrebu ili Sarajevu. Profesionalni standardi nemaju geografski predznak. Odluči li TV1 ulagati u sustavno obrazovanje mladih ljudi, bit će to veliki iskorak za profesiju u BiH, ali i za vašu javnost. Odgojiti novinare, pa onda i gledatelje koji neće samo mariti za želje političara nego će prepoznavati i teme poput one kako je moguće da auta voze maloljetnici ili oni bez dozvole, veliki je iskorak, iako će se nekom učiniti smiješnim u odnosu na, naprimjer –  milijuniti posjet predstavnika MMF-a. Trebalo bi odgojiti ekipu novinara koja razmišlja brzo, praktično, politički korektno i daje korisne informacije.
 Da li se sjećate svoje najveće profesionalne greške? I kakav odnos uopće imate prema greškama i propustima?
 – Čovjek grešku shvata kao grešku i nastoji je više ne ponoviti, a budala se ukopa na jednom mjestu i pusti da mu kosa sijedi, tijelo se mijenja, a u mozgu je još dvadesetogodišnjak. To je žalosno, pa rekla bih i opasno. Kada gledam na neke greške, one su objašnjive u određenom konteksu, i smatram ih životnom školom. Bilo je naravno mnogo grešaka, jer tko radi taj i griješi.
Šta su najvažnija svojstva savremenog televizijskog novinara: hrabrost, obrazovanje, vještina, sigurnost? Ili nešto drugo?
– Sigurnost se stiče iskustvom, znanje godinama, a obrazovanje je nezamjenjivo i najvažnije. Talent je manje važan, jer svaki zanat se nauči pa tako i ovaj. Bitno je i da čovjek ima stav, ali, još bitnije da ga bude spreman mijenjati ako vidi da nije u pravu. Profesionalnost znači biti radnik i raditi više od ostalih, i ne misliti da si bogomdan jer je to upravo najsigurniji put u propast. Ne volim kada mi neko kaže da sam zvijezda, osim ako ne misli na devet emisija tjedno koliko sam ih radila, a da pritom nisam tražila posebne privilegije nego sam bila svjesna važnosti svakog člana ekipe, od urednika do portira. Čovjek koji maltretira okolinu zbog zvjezdanog statusa za mene nije profesionalac, pa ako želite – ni osoba.
 Šta Vam najviše smeta u novinarstvu?
– To što se još nije postigao stupanj argumentiranog dijaloga. Tko je glasniji i razmetljiviji, taj je još uvijek jači, dok razumni ljudi teško dolaze do izražaja. Izuzetno me smeta i senzacionalizam. Sve je to nezdravo za mentalno stanje pojedinca, ali i naroda u cjelini. Naši su narodi povodljivi, a mediji imaju moć da od budale u trenutku naprave zvijezdu i suprotno – od kvalitetne osobe klauna. Zavisno, naravno, tko piše i za čiji interes.
U braku ste s poznatim hrvatskim oftalmologom Deanom Šarićem. Da li ste sretni?
– Bilo bi čudno da nisam sretna jer sam u braku manje od dvije godine (smijeh). U šali kažem da sam se u zadnji tren udala, jer sam odbijala pomisao da ikada uđem u brak. Danas mi je drago i smatram da mi je to obogatilo život. Pitajte me za deset godina šta mislim o braku, jer sada je za očekivati da je dobro. Međutim, život je nepredvidiv. Svi se nadamo najboljem, no nema tu garancije ni za koga! Brak je veliki kompromis i strašno ulaganje.
 Kako izgleda Vaša svakodnevnica?
– Sto i osamdeset puta drugačije nego prije. Vrlo komotno: ujutro pijem kavu, čitam novine, razmišljam šta ću zdravo pojesti taj dan i šta ću napraviti. Neki dan sam s ocem farbala stolariju. Stalno nešto radim oko cvijeća, uživam u tome, opušta me... Dolazi mi mnogo prijatelja i ja idem kod njih. Obavezno odlazim u kazalište, kino i na dobre koncerte a i mnogo putujemo: u Ameriku, Grčku, Nizozemsku... Da mi se ne urekne, baš mi je lijepo! A do kada će trajati, vidjet ćemo.
 A šta kuhate?
– Kuham sve, ali ne znam ni jedno jelo ponoviti napamet. Na šanku u kuhinji uključim internet i u tražilicu stavim jelo i onda polako, korak po korak.  Hvala Bogu na Googlu (smijeh)! To je spas za ovakve kuharice poput mene. Ne znam kako bih bez njega, jer mame više nema da je nazovem i da je pitam. Tako da se sada snalazim na druge načine.
 Kako pazite na liniju?
– Imam jedan steper kojeg zovem steper vulgaris. Gledam dnevnik i vježbam. Sve dok sportski kolega ne kaže doviđenja ne prestajem. Stepam skoro svaki dan i pazim šta jedem. Jedem ribu, izbjegavam kruh i bijelo brašno, bijeli šećer, jedem integralnu tjesteninu, rižu, hranu bez konzervansa i mnogo žitarica. Preplavio nas je val svjetskog ludila o zdravoj prehrani pa sam u tom smislu in (smijeh).
 Šta je za Vas užitak? Šta Vas opušta, a šta čini nervoznom?
– Za mene je užitak kada odem u rodni Bjelovar pa skupljam šljive, dođem doma i farbam prozore,  sjedim sa susjedima koji me znaju odmalena i pričamo koliko će ove godine biti rakije i kako je rodio paradajz. A nervoznom me čine prostori koji pune samodopadni ljudi. Takve ljude zovem energetskim vampirima, jer mi oduzimaju snagu, samo što sada već imam dovoljno godina i iskustva da više ne dopuštam da mi se uopće približe.
Planirate li se upustiti u političke vode?
– Svaki put kad se upitam jesmo li ludi kada dopuštamo da nas političari tolike godine prave budalama! Kada čujem da članu vlade šofer po cijeli dan drži upaljenu klimu u autu! Znate šta bih mu uradila kad bih imala moć? Naredila bih mu da u jedan popodne, usred ljeta ide tramvajem. Teško je donositi valjane odluke iz klimatiziranog auta. Većina političara je izgubila kompas. Milion puta mi dođe da počnem da se bavim politikom, ali svjesna sam da je to duboka kaljuža. Ipak, ne treba sve političare potapati, postoje ljudi kojima treba dati priliku. Mogu reći da sam sretna da sada u Hrvatskoj napokon imamo predsjednika koji ulijeva nadu. Uistinu smo dobili predsjednika gospodina, razumnog čovjeka kojem želim da potraje jer nije razmetljivac. Ivo Josipović je tolerantan, čini se iskren i dobar političar.
Da li biste bili dobra političarka?
– Ne, jer sam emotivna. Kada vidim nemoćne stare ljude ili siromašnu djecu srce mi puca, a čim emocija radi čovjek ne može biti racionalan. Emocija krade prostor razumu. U politici treba biti hladan u svemu, a ja nisam hladna, iako izgledam tako jer to od mene traži posao. Međutim, ono što je na ekranu, često ne odgovara onome u srcu, ali tako mora biti..., sve drugo bilo bi neprofesionalno.