Prije nekoliko dana pročitala sam udarnu novinsku vijest, koju sam zatim više puta čula u svim vijestima na radiju i televiziji. Izrečena tonom punim nevjerice kad god bih je čula, vijest je prosto glasila kako je jedan od vodećih njemačkih milionera, vlasnih lanca prodavnica koje su se uspješno uselile i u našu zemlju, odlučio da svoj novac ostavi humanitarnim udrugama. Pri tom nije ledičan i bez igdje ikoga. Njegova djeca dobit će dovoljno novca za najbolje moguće školovanje. Ali ni feninga više. Objašnjenje je vrlo jednostavno – on smatra kako im najbolje školovanje otvara vrata da sami steknu novac. Ostavlja im ono za šta smatra da je najvažnija stvar koju roditelj može ostaviti djetetu – samostalnost i prilika. Sve ostalo morat će sami.
Sasvim mi je jasna nevjerica s kojom su voditelji vijesti u zemlji ne tako dalekoj od Njemačke čitali ovu vjerovali ili ne informaciju. Potpuno je nerazumljivo iz perspektive bh. kokuza da neko izabere da mu se dijete pati. Jer školovanje, makar i najbolje, nikako nije definicija sretno osigurane budućnosti među nosiocima plavih i još uvijek bezvrijednih pasoša. Sreća jeste para puna vreća i onima koji je imaju zavidi se jer ona znači lagodan život, blagostanje, dobar posao i, naravno, najvažniju od svih stvari – ne moraš da radiš ništa.
Ne mogu se pohvaliti da poznajem mnogo bh. bogataša. Zapravo, ne mogu se pohvaliti da poznajem i jednog od njih. Lično. Ne znam salda na njihovim računima, ali pretpostavljam da su mnogo manja nego na računu njemačkog gospodina, koji po mjerilima ove zemlje ne voli svoju djecu. Ono u šta sam sasvim sigurna, međutim, je to da niti jedan od naših uspješnih biznismena ne bi istresao svoje džepove kako bi se sa ulica sklonili ljudi koji rove po kontejnerima za smeće ili, još gore, psi lutalice na štetu vlastitog podmlatka. Ovdje se djeca vole. Dakle, ovdje se radi za njihovu sretnu budućnost. Ovdje je najvažnije obezbijediti djecu, a ona se nikako ne obezbjeđuju tako da im se omogući dobro školovanje. To je samo jedna od stavki na listi brižnog bh. roditelja. Nikako najvažnija.
I to je sasvim razumljivo. Kad pogledaš oko sebe, shvataš da je dobra diploma najbolji put da ti dijete bude trajno bez posla, pa na kraju odseli negdje odakle ćeš ga viđati na ekranu kompjutera i jednom godišnje kad dođe da posjeti zemlju predaka, dok je novac taj koji daje sigurnost da će hairli završiti školu koju hoće, dobiti posao i stan i živjeti dovoljno daleko da svaki dan viđaš unučad. Mogu se pohvaliti da poznajem mnogo prosječnih porodica, pa čak i onih koje žive na donjoj granici prosječnih prihoda. I stvar je, što je fascinantno, i ovdje ista. S tim što se kod njih radi o želji. Da im babo bude Bill Gates pa da mogu ostaviti novac svojoj djeci koja se tako ne bi patila. Ili se radi o upinjanju preko svake granice ljudske izdržljivosti da se pronađe način da dijete ne osjeti kako nema kao ostala djeca. I koji su, ma kako to patetično zvuči, spremni zavaliti se do vrata samo da bi nabavili ono što se smatra objektima uspjeha. A što, opet, ni u kom slučaju nije diploma dobre škole. Nego školska sveska od preko dvije marke ili kasnije automobil koji će zujati ulicama preko dvjesto na sat i zahvaljujući kojem neće oka sklopiti.
Mislim kako je biti roditelj najgori posao na svijetu. I vrlo često se pitam koja to vrsta urođenog mazohizma tjera ljude da imaju djecu. Da pojasnim – ne radi se o tome da mi je mrsko ne spavati radi temperatura, sekirati se radi trojke iz matematike, dobiti čir na želucu zato jer smo rekli kako treba doći kući tri sata prije nego je podmladak odlučio da se pojavi, trzati se na svaki zvuk kočnice i auta, pokušavati ostati miran na sve kontraprotivnosti... To bi bilo kao da izabereš da budeš zemljoradnik, a onda na sav glas kukaš kako ti je teška lopata. Radi se o tome da me nekad zapanji to što sam izabrala da cijeli život razmišljam da li sam i koliko zla napravila, da hodam po jajima donoseći odluke za nekog drugog – što se mora, bar u početku, da ne znam da li doprinosim tome da će sutra biti čovjek ili će zahvaljujući činjenici da sam je mnogo voljela postati parazit. Da je put do pakla popločan najboljim namjerama najbolje se možete uvjeriti kada je odgoj djece u pitanju. I tu ne pomaže ni to da pustiš da te voda nosa, niti to da brižljivo propituješ svaku svoju odluku. I u jednoj i u drugoj situaciji možeš pogriješiti i napraviti zlo. I ta svijest me ponekad prosto izluđuje.
Postoji onaj čuveni izraz razmaženo dijete. Koji je spojenica riječi koje bi trebali označiti pretjerivanje u nježnosti. Razmažena djeca su time posljedice naše pretjerane emotivnosti. Koju ona, kako to samo djeca znaju, obilato koriste. Ne znam da li ćete me shvatiti, ali ja ne mogu da povjerujem u to da se dijete može previše maziti. Zar je moguće da je previše dati nekome do znanja koliko ga voliš u svakom trenutku, koliku podršku si spreman pružiti, koliko ti je važan put koji vodi do pakla. Mnogo više od izraza razmaženo volim izraz moje mame, za koji nisam sigurna da je gramatički ispravan, ali mi zvuči dobro i tačno opisuje ono na šta se odnosi. Upuštano dijete. Što je nešto kao zapušteno dijete, s tim da mu zapravo ne fali ništa osim osviještenih roditelja. Onih koji znaju maziti i voljeti i ljubiti, ali znaju i to da ne mogu biti pritke na koje će se neko oslanjati cijeloga života. Pomalo zato jer neće biti tu cijeloga života, a najviše zato jer svako treba da raste samostalno. Bez ičije sjenke ili vječnog oslonca. Ni jedno ni drugo, lako je primijetiti, nisu materijalne kategorije. Ali, nekako postanu. Valjda u našem društvu, u kojem je glavna priča o tome koliko je ko dužan i koliko ko ima, novac stvarno dođe zamjena za ljubav. I za oslonac. I za sve što bi mogao namaštati. A zna se da kokuz može namaštati da tri tankera ne mogu povući.
Lično, još vjerujem mnogo više u dobre škole, nego u dobre pare. I uvijek ću vjerovati u to kako svako treba da gradi svoje puteve bez i malo namjere da ih za njega kupim, čak i kada bih imala novaca za to. Čime nikako ne želim reći da sam bolja od onih roditelja koji misle suprotno. Nema, naravno, recepta za savršeno roditeljstvo. Ali ima svijetlih primjera. I možda će nekoga iznenaditi, ali kao svijetli primjer neću navesti njemačkog roditelja milionera. Njegove namjere su možda genijalne, ali bih voljela da sam umjesto zblanutih reakcija voditelja vijesti vidjela reakciju njegove djece.
Po tome, tek po tome bih znala da li su njegove namjere i uspjele.
