Kraljica rukometa u ulozi bake

“Naravno da ću vam odgovoriti na pitanja. Sve za moje drago Sarajevo!”, ovako je glasio odgovor Svetlane Kitić, koju je početkom augusta Svjetska rukometna federacija proglasila najboljom rukometašicom svih vremena. Našli smo je u trenutku kad se s vrelog beogradskog asfalta uputila prema slovenačkoj turističkoj oazi – Bledu. Tuzlanka koja je početkom juna napunila 50, a u januaru ove godine postala baka malom Draganu, najveće uspjehe ostvarila je s ekipom beogradskog Radničkog, uključujući i tadašnji Kup prvaka. Ipak, s ponosom će istaći svoj najveći uspjeh: 1984. s reprezentacijom Jugoslavije osvojila je zlatnu medalju na Ljetnim olimpijskim igrama u Los Angelesu. Danas je na poziciji direktorice Radničkog, kluba u kojem je postigla najveće uspjehe. No, njezini su najveći uspjesi, najsjajnija odličja: njezina djeca. Najstariji Nikola rođen je u braku s rukometnim sudijom Draganom Dašićem, srednja Mara rodila se kao plod braka s Goranom Bogunovićem, a najmlađa Aleksandra – iz veze sa Zoranom Kovačevićem.

Kakav je osjećaj biti najbolji na svijetu?
– Planetarni, kosmički, vanzemaljski. Već me zovu “vanzemaljac”. Treba biti najbolji na svijetu za sva vremena, pa to osjetiti. Riječima se ne da iskazati ni opisati.
Šta ste prvo pomislili kad ste saznali za ovo laskavo priznanje?
– Vau, pa to je nestvarno, to je predivno. Nadala sam se potajno, u dubini duše. Sada kao da imam krunu na glavi. Kraljica rukometa. Najbolja.
Kad je planirano uručenje nagrade koju Vam je dodijelila Svjetska rukometna federacija?
– Krajem augusta gospodin Hassan Mustafa, predsjednik IHF-a, treba doći u Beograd i zvanično mi predati nagradu u ime Svjetske rukometne federacije. Već se radujem poklonu.
Prije dvije godine, u Vašoj četrdeset i osmoj, odlučili ste se za povratak na parket, a igrom slučaja dijelili ste ga sa kćerkom Marom. Kako je bilo naći se na rukometnom terenu s njom?
– Teško. Pomiješaju se osjećaji majčinski i trenerski, odnosno igrački. Zaboli kada se Mara udari, kada pogriješi meni teško, a opet ponosna na Maru. Šteta što nije nastavila karijeru, bila je talentovana. Ali dobili smo dobrog menadžera: naime, ovog mjeseca Mara će da diplomira.
Postali ste baka malog Dragana, unuka kojeg Vam je podario sin Nikola. Šta je Vaša uloga u njegovom životu?
– Uloga bake je najljepša uloga poslije majčinske. Dragan je presladak, miran, umiljat, mnogo dobra beba. Milina je biti s njim. Radujem se svakom našem viđenju i vremenu provedenom s njim. Ljubi ga baka.
Nedavno ste napunili 50 godina – kako to u Vašoj životnoj statistici izgleda: brakovi, djeca, unuci, trofeji...? Čini se kao da ste živjeli 100 na sat?
– Malu brzinu ste stavili; 200 na sat sam živjela! Jednostavno, imate takve osobe. Ne mogu biti mirna, ne mogu ne raditi ništa. Živjeti je mnogo lijepo. Život treba uživati, živjeti punim plućima uvijek okružen ljudima koje voliš i koji te vole. A ja to sada imam.
Kakve uspomene u Vama izaziva Blaž Slišković?
– Sjajan fudbaler. Nedovoljno cijenjen. Dobar čovjek. Uspomene su daleko sjećanje.
Koliko su Vas ljubavi mijenjale i kako ste sazrijevali kao supruga?
– Čovjek dok živi, uči; uči dok radi, voli dok je voljen. Mijenja neka razmišljanja i to je dobro kada čovjek uči na greškama. Ja sam, nadam se, naučila na svojim geškama i sada uživam s Milanom. A kakva sam kao supruga? Pitajte Milana!
Jeste li danas sretni u ljubavi?
– Zar se sreća može opisati? Poštovana sam, voljena i mažena. Milan ima puno razumijevanja i odlično se pratimo. Za ove tri i po godine bili smo razdvojeni samo 24 časa. Zar to ne govori sve?
Ko je muškarac koji Vas usrećuje?
– Ljubavna veza krunisana je brakom 28. marta 2008. Moj čovjek, moja ljubav, moj drug, moj prijatelj, moj saradnik, moj saputnik zove se Milan Magić. Pa šta vam kažem – on je vanzemaljac.
Imate troje djece. Jeste li ponosni i sretni zbog njih i kakve su oni životne puteve izabrali?
– Nikola, Mara, Zorana-Aleksandra, tri mamina najsjajnija odličja. Tri ponosa zbog kojih živiš i radiš. Nikola radi i ima porodicu, a ja imam unuka. Mara završava (diplomirat će) menadžment. Zorana-Aleksandra ove godine upisat će sedmi razred. Da li će mala Zorana naslijediti mamu… pa ne znam. Neka sama bira svoj put i sreću. Sve troje mama će ispratiti i podržati  i uvijek biti tu za njih.
Kada i zašto ste odlučili promijeniti imidž i poslati u zaborav Vašu prepoznatljivu frizuru?
– Prije dvije godine otplela sam 250 kikica, promjene radi. Opet sam htjela da imam staru frizuru, plavu, kratku. Dosta sam i nosila kikice – punih sedam godina. I ovaj friz nije loš. Možda opet odlučim za koju godinu da nosim kikice. Promjena frizure govori da sam ipak žena. To je nama svojstveno.
Kako danas izgledaju Vaši radni dani kao direktorice Radničkog?
– Naporno. Sve bih dala da mogu opet da budem igrač. Cijeli dan provedem radeći za klub. Ručak s Milanom u gradu, poneki sastanak, pa odlazak na trening, da vidim kako rade devojke, i oko 20 sati – kuća. Naporno, zar ne?
Koliko Vam je rukomet i dalje u krvi, znate li ponekad barem rekreativno zaigrati, i s kim?
– Mojim venama teče rukomet. Cijeli život sam na terenu, ili, kao sad, pored njega. Ne mogu zamisliti život a da rukometa nema tu negdje. A da zaigram – pa da! Vrlo često. Rukometna lopta ima za mene magičnu moć: kada je uhvatim, ne znam da stanem. Normalno, jer sam odrasla s loptom.
Šta je osim rukometa obilježilo Vaš život, šta su bile Vaše skrivene strasti, male stvari koje su Vas ispunjavale?
– Moja porodica: roditelji, brat, sestra i djeca. Uvijek sam se trudila da, kad nisam na terenu, slobodno vrijeme provodim s njima. Da nadoknadim sve ono vrijeme kad me rukomet krao od njih. Skrivenih strasti nisam imala. Strast je bio rukomet. Male stvari uvijek čine ljude srećnim, pa tako i mene. Važno mi je bilo da budem pored voljenih, da uživam u ljudima koje volim i koji me vole.
Čemu se danas najviše radujete?
– Djeci, unuku, Milanu, bratu i sestri, roditeljima. Oni su moja radost. Mnogo ih volim. Oni su moj život.
Koji Vam je period života najbolji, ako se može praviti takva kategorizacija?
– Najbolje je sada. Danas, radim i živim da mi bude bolje sutra. Uživam u svakom danu, svakom trenu života.
Kakva je bila Vaša dnevna sportska rutina vježbanja, dok ste bili u naponu snage?
– Rano se išlo u krevet, već oko 22.30. Ustajanje, rano prijepodne trening, odmor, škola, ručak, popodnevni trening, učenje i spavanje. Tada sam imala 16-17 godina. Sve je to ostalo isto i kada sam završila školu.
Kakve danas sportske aktivnosti upražnjavate?
– Obavezno trčanje svaki drugi dan. Ponekada tenis, ljeti mnogo plivam, a tu su i treninzi s mojim Radničkim. Nikad nisam neaktivna. Ako ne radim nešto od ovoga navedenog, nije mi dobro.
Koliko danas pratite rukomet i ko je najbolja rukometašica po Vašem mišljenju?
– Pratim dosta toga. Domaće uglavnom – komšije okolo (BiH, Hrvatska, Slovenija, Crna Gora). Skandinavski rukomet mi se uopšte ne sviđa. Niti ima neka po mom ukusu. Andrea Lekić je, po meni, naša najbolja rukometašica.
Jeste li imali sretno djetinjstvo i po čemu ga pamtite?
– Naravno da sam imala sretno djetinjstvo. Predivnog oca Dušana, mamu Ivanku, uz ostale, brata Slobodana i malu našu sestru Gocu. Bili smo srećna porodica. Nismo imali nešto mnogo. Otac je radio, bio je inžinjer zaštite na radu, mama domaćica stalno uz nas. Bili smo dobra djeca i lijepo vaspitana. Mnogo mi nedostaju ti dani kada smo svi bili skupa.
Koliko su roditelji doprinijeli činjenici da postanete to što jeste – najbolja rukometašica?
– Zaslužni su zaista mnogo. Dali su mi osnov lijepog zdravog porodičnog vaspitanja. Naučili su me mnogo lijepih životnih načela i principa. Biti čovjek i razlikovati ljude od neljudi, nikad po vjeri, boji, naciji. Ili si čovjek ili nisi. Poštuj da te poštuju. Voli da budeš voljen. Hvala za sve, mama i tata!
Je li ikad uopće bilo dilema: je li rukomet bio prvi izbor u životu? Ili ste nekad kao mali sanjali i neke druge snove?
– Pa ja sam rođena da budem rukometašica. Kad sam prvi put uzela loptu u ruke znala sam da će mi promijeniti život. Svi moji snovi bili su vezani za rukomet i eto svi su se i ostvarili. I previše. Nikad nisam sanjala da ću da budem najbolja na svijetu svih vremena.
Koliko ste žena u onom klasičnom smislu: kupovina, uživanje u biranju garderobe i nakita, imate li neke kolekcionarske strasti u tom smislu?
– Pa nisam baš klasična, štaviše, ne idem često u kupovinu. Garderobu biram brzo, odmah vidim šta mi se sviđa i kupujem. Uživam jedino u kupovini nakita. Naušnice su moja slabost i zaista ih imam mali milion: od zlatnih do bižuterije kvalitetne, pa i one koje se kupuju na ulicama.
Koja životna uloga Vam je bila najvažnija?
– Uloga majke. Najljepša, a ujedno najteža. Uvijek u dilemi da li sam ispravno ili loše postupila. Da li sam oštra ili blaga. Da li ću izvesti djecu na pravi put. Kad odu od kuće hiljadu pitanja: (s kim su, šta rade, kada će da dođu kući. Stalno brineš o njima: kada su mali – mala briga, kada su veliki – velika briga. Uloga roditelja je lijepa, odgovorna i najvažnija životna uloga svih nas. Za mene sigurno da.
Šta Vam je bio najljepši, a šta najteži trenutak u karijeri?
– Teško je izdvojiti najljepši, ali eto neka bude: Zlato na Olimpijadi 1984. u Los Angelesu. Mjesec dana Kalifornija, LA, Hollywood, Santa Monica…, a mi zlatne rukometašice! Najteži trenutak? Pa to je odlazak iz reprezentacije, oproštaj u Nišu 1996. Bezveze oproštaj, nerado ga se sjećam. Ja sam odlučila da ne igram više jer više nisam osjećala tu reprezentaciju. Bilo je mnogo klanova, struja, ljubomore. Nisam navikla da igram u takvoj reprezentaciji.