Karim je tu negdje oko mene, u mom zraku

Mehmed Zaimović (72) kaže kako je oduvijek znao da će biti to što jeste: slikar. Koji u tišini ateljea na platno prenosi sebe. I razgovara sa sinom, novinarom i književnikom Karimom Zaimovićem, koji je u 24. godini poginuo od jedne od posljednjih granata ispaljenih na Sarajevo, u augustu 1995. godine. Ovaj rođeni Tuzlak, koji je čitav život proveo u Sarajevu, cijeli život živi umjetnost, i za umjetnost.
Sjećate li se šta ste najradije radili kao dijete?
– Crtao sam. Moje djetinjstvo obilježili su Drugi svjetski rat i podrumi u kojima sam najprije makazama izrezivao životinjske i ljudske figure. Nakon toga sam počeo crtati.
Pamtite li momenat svjesne odluke da se bavite slikarstvom?
– Ne. Ja sam to oduvijek znao. Tu nema moje odluke, neko je odlučio umjesto mene. U ovom poslu je prosto – ili jesi ili nisi. To je poriv koji se teško objašnjava. Nešto se desi u duhovnom metabolizmu, stvori se ljubav, i gotovo. Mada, raditi ovaj posao je teško. Ovo je težak posao.
Kojih se izložbi sjećate?
– Svih koje sam vidio. Sjećam se kako smo moj sada pokojni prijatelj skulptor Alija Kučukalić i ja 1958. sjeli na voz i otišli u Beograd da vidimo izložbu Henryja Moorea, a onda se u povratku švercali jer nismo imali novca da platimo kartu za nazad. A željeli smo po svaku cijenu da vidimo izložbu. To danas rijetko vidim.
Koliko su važne bile izložbe za Vaš rad?
– Kao žednom da se napije vode. To je ono što se slaže u čovjekovoj svijesti, imaginaciji i mentalnom sklopu, ono što se taloži i što se, zatim, filtrira kroz filter koji se zove vi sami. Ono što izađe iz tog filtera kao vrijednost, inkorporira se u vaše razmišljanje, osjećanje, djelo. Na taj način gradite sami sebe.
Da li se danas promijenio odnos prema umjetnosti?
– Moj lični odnos se nije promijenio. Živim u svijetu slikarstva, u svijetu svog života takvog kakav jeste i danas jednako kao prije trideset godina.
Možete li porediti svoju i današnju generaciju?
– Manje se danas i gleda i čita i sluša. Teško je porediti to s našom generacijom koja je otvorenih očiju i ušiju gledala svijet, čitala mnogo i mislila mnogo. Danas ne vidim niti jednog mladog čovjeka s knjigom ispod ruke. Tadašnja mladost nosila je nešto najljepše na svijetu – polet, poriv da se nešto dosegne. Kao da smo stalno željeli s najviše police dosegnuti neku bocu, i propinjali se da dosegnemo tu bocu u kojoj je duh cijeli život, znajući da se takva boca rijetko dosegne.
Koja je veza između slikara i ateljea?
– Živim svoj atelje. Imam stan i porodicu, ali paralelno s tim imam atelje koji je posebna duhovna prostorija, u koju ulazim iz tog zakovitlanog svijeta. Ulazim u drugi prostor, obojen mojom duhovnošću, koji kao takav djeluje na mene i na koji ja djelujem. To je jedna dijaloška veza. U mom slučaju, to je i vrsta egzila ili azila. U ateljeu nalazim jednu vrstu oduška, smiraja, duhovne renesanse. Tamo se mnoge stvari potiskuju i zaboravljaju, i svjesno i nesvjesno.
Da li umjetnost uvijek oplemenjuje čovjeka?
– Umjetnost oplemenjuje čovjeka, ali samo ako njeno zrno padne na plodno tlo. Ako padne na tabulu rasu, na prostor gdje je rupa – tu nema ploda.
Kako se danas može uticati na stvaranje nove umjetničke publike?
– Kroz školovanje, kroz stvaranje ljubavi prema umjetnosti od malih nogu. Dijete koje živi u prostoru u kojem nema slika, sasvim sigurno neće poželjeti da ode na izložbu; ako nema knjiga, neće poželjeti da čita. Danas je, nažalost, sve estrada, pa je i umjetnost
umnogome postala estrada. A to nije način na koji se stvara publika.
Koliko ste se promijenili u odnosu na prije dvadeset, ili trideset godina?
– U smislu likovnog djelovanja, nisam se promijenio. Međutim, nakon devedesetih, kada se sve izokrenulo, kada su se stvari oko mene promijenile na najgori mogući način, doživio sam katarzu kroz povlačenje u sebe. Pokušavajući da gradim svoj svijet, kakav- takav svijet, koji će me održati. Što se može i mora samo tako da napravite zid oko sebe i ne date uljezima da uđu u vaše duhovne prostore. To je jedna vrsta bijega, ali i samoodbrane.
Da li se promijenilo Vaše slikarstvo? Postoje li stvari koje više ne slikate?
– Moje slikarstvo nije lako objasniti. Ne znam šta sam slikao onda, a šta slikam sada. Uvijek slikam sebe. Uvijek slikam jednu sliku. Od početka do kraja života ću slikati jednu sliku – ne u bukvalnom smislu, naravno. Uvijek ću slikati svoju unutrašnjost. Ne slikam ono što vidim, nego ono što osjećam.
Je li nužno da zreo umjetnik bude i zreo čovjek?
– Moram, prije svega, reći nešto drugo: mislim da mora biti prvo čovjek, pa onda umjetnik. Imam običaj kazati da su etika i estetika dvije sestre. Neetičan čovjek ne može biti umjetnik. A kada je u pitanju zrelost, ne znam uopće kako bi je čovjek mogao definirati. Ne postoje trenuci u kojima mislite da ste zreli i u kojima stvarate zrelo, samo shvatite u jednom trenu da ono što možete napraviti sada, niste mogli prije deset godina. To je nešto što se dešava spontano, vrlo često mimo vaše volje.
Na koji način posmatrate slike?
– Kada dođem na izložbu, a idem kad god mogu na izložbe mladih kolega, ako vidim sliku, bez obzira kakva je, i osjetim da je poštena, da je slikana iz stomaka, što se kaže – to podržavam. Važan mi je taj osjećaj poštenja – ne u trivijalnom smislu, nego u duboko ljudskom smislu koji ne mogu objasniti. To se ili osjeti ili ne osjeti na slici.
Može li se objasniti proces nastajanja jedne umjetničke slike?
– Kad slikam, ja dođem pred bijelo platno, koje je otvoreno kao otvoren prozor, i naseljavam ga samim sobom. Moja ruka je instrument. Uvijek sam mislio i govorio da je vrjedniji proces kreacije nego samog djela, jer je taj proces meni uvijek bio tajna, dodir nekog prsta na vašu dušu. Često govorim ono što je rekao Kandinski – kako je najljepša stvar u umjetnosti ona koja se ne može objasniti.
Pitaju li Vas šta Vaše slike predstavljaju?
– Pitaju me mnogi. Ne volim takva pitanja, kao da nekoga poslije koncerta klasične muzike pitate da vam ispriča šta je slušao. To se može samo osjetiti. Tako se i prava slika može samo osjetiti. Ona je stvorena da se gleda. Morate dati slici sebe da biste dobili onaj eho koji ona daje vama.
Šta koristite kao inspiraciju?
– Pirandello je rekao: Sjedite, ljudi, i gledajte kako trava raste. Ja se toga držim decenijama: gledam biljke, pčele, oblake, i to su moji prijatelji. Mi smo danas odvojili prirodu od sebe, zanemarili smo je. Naša se civilizacija zaljubila u vještačko, umjetno, kao u svoj izlaz. Mi radimo protiv prirode, a priroda radi za sebe. I jača je od nas.
Da li je bilo perioda u kojima niste mogli slikati?
– Kada sam doživio tragediju, šest mjeseci nisam mogao dohvatiti ni olovku, ni pero, ni kist, ništa. Bio je to jedan biološko-duhovni otpor koji je teško okarakterizirati. Možda je to bio i strah i prezir prema stvaralačkom radu kao takvom.
Mogu li velika umjetnička djela nastajati iz sreće?
– Mislim da ne mogu. Mislim da nema pravog stvaraoca koji je sretan. Lepeza boli je daleko šira nego lepeza sreće. Ljudi su sretni ako imaju kuću, auto, male stvari... Bol i nesreća su mnogo slojevitiji, tuga je mnogo šira. Iz tog bunara tuge možete izvući najljepšu vodu na svijetu.
Živimo li u lijepom svijetu?
– Živimo u ružnom svijetu. Volio bih živjeti u osamnaestom i devetnaestom stoljeću, prije svega zato jer nije bilo ovoliko tehnike. Dublje se živjelo, više se stvaralo i život je bio duhovniji i plemenitiji, priljubljen u prirodu.
Dakle, niste neko ko prati napredak tehnologije?
– Lično, ne. Znam prihvatiti poziv na mobitelu, a već ako stigne poruka, nosim kući da mi to pročitaju žena ili kćerka. Ja to odbijam. Nisam toliko nepismen da ne bih mogao naučiti, ali imam prirodni otpor. Prostor koji bi ta tehnologija popunila u meni, ja punim ljepotom življenja.
Petnaest je godina otkako je poginuo Vaš sin Karim Zaimović. Kakav je Vaš odnos prema tim godinama bez Karima?
– Ovih petnaest godina živim u jednom drugom svijetu, na nekoj drugoj planeti. Ne samo da je teško o tome govoriti, nego je teško definirati to stanje. Tek sam nakon šest mjeseci bio u stanju da uzmem papir i crtam, onda sam opet počeo da pomalo slikam i radim. Rad mi je omogućio fizičko preživljavanje, jer sam u radu našao izlaz. I to je sreća. Mnogi ljudi nisu imali tu vrstu mogućnosti. I svih ovih petnaest godina pita se čovjek zašto? i kako?. Kakvi su to ljudi i koji su to porivi da se ubijaju ljudi.
Da li je moguće preživjeti gubitak djeteta?
– Ja taj gubitak, prije svega, nisam preživio, ja ga osjećam svaki dan. Često dok slikam razgovaram sa sinom, ne u smislu neke psihoparanoje, nego u smislu ljudskog dijaloga. On je tu, oko mene, negdje u mom zraku.
Jeste li promijenili odnos prema smrti?
– Ne. Smrt je, što kaže Mak Dizdar, put od iskona do zvijezda. To je jedan prirodan slijed stvari, i normalan je – ako je normalan. Ako nije, onda je to bol koja se ne može ni objasniti niti shvatiti. Mi poslije ovog života odlazimo u neke nove prostore. Na koji način, mi to ne znamo. Kad čovjek razmišlja, nismo postali niti smo stvoreni da bi nam život tek tako prošao. Mora to imati neki smisao.
Je li religioznost ono čemu se čovjek okreće kao prema nekoj vrsti spasa?
– Ne mora čovjek biti religiozan, mada je baviti se mojim poslom jedna vrsta religioznosti jer zadirete u neke sfere koje su van kategorije i mogućnosti opipljivog domašaja onih elemenata kojima naseljavate sliku. U svemu tome ima tajne. Kao i u religiji. Umjetnost bez tajne nije umjetnost.
Koliko Vam je pomoglo osnivanje Fondacije Karim Zaimović, koja već petnaest godina dodjeljuje stipendije mladim nadarenim ljudima?
– Pomoglo je u smislu jednog ljudskog odnosa prema mladima. Uz veliku pomoć Senada Pećanina i magazina Dani, te profesora Zdravka Grebe, mi već petnaest godina dodjeljujemo stipendije mladim ljudima. I na sreću, ti su mladi ljudi uvijek pokazali izuzetne rezultate. Niti jedan naš stipendista nije se završetkom studija izgubio. Nama je, opet, pomoglo u ljudskom smislu. Uvijek sam govorio kako su svi ti mladi ljudi na jedan način moja djeca. Daleko je ljepše dati nego uzeti, tada imate nekakav osjećaj dobrote. Da ste uradili nešto što vrijedi.
Završava li ikada proces žalovanja?
– Ne može se završiti; ono traje dok vi trajete. Ima raznih vrsta žalovanja i razlikuju se koliko se razlikuju ljudi. Ja ne žalujem manifestaciono, to je, po meni, ružno. Bol i tuga su duboko ljudska osjećanja koja se mogu upropastiti ako se banaliziraju. Rasprodavanje i ljubavi i bola je ponižavajuće. Oni su produkt moga duhovnog bića, nešto duboko zaključano u čovjeku, u najdaljim dijelovima vaše duše. I jedino vi imate ključ da otključate taj pretinac boli.
Obično kažu kako su ženska djeca miljenice očeva. Vi imate kćerku, kakav odnos imate s njom?
– Kod mene je nešto drugačije. Ne mogu se djeca dijeliti, naravno, međutim, u mom slučaju bilo je nešto specifično: moj sin je bio zaista jedno izuzetno stvorenje, ne kažem da kćerka nije, ali je on meni bio bliži po svom karakteru, pogledu na svijet, interesima... Teško je to sada reći, jer svako je dijete roditelju najbolje na svijetu, međutim, s Karimom se objektivno radilo o izuzetno nadarenom mladom čovjeku. Naučio je da čita sa četiri godine – kako roditelji nisu imali vremena, a želio je da čita stripove, kasnije je imao veliku lepezu interesiranja. Mislim da sam prema kćerki Lajli više zaštitnički raspoložen.
Mislite li da je moderni, ubrzani tempo života dobar po ljude?
– Postoje znakovi pored puta, i kad idemo, moramo gledati lijevo i desno kako bismo ih vidjeli. Ako idemo trčećim korakom ili zažmirimo, nemamo vremena da ih vidimo. Naša čula su isključena, moramo ih uključivati i svakoga jutra biti zahvalni, kome, to zavisi od čovjeka do čovjeka, ako ste se probudili. Jer mi umiremo svake noći.