Život posvećen glumi
17.04.2009. u 14:16 sati


Milena Dravić

Život posvećen glumi


Milena Dravić simbol je uspješne glumačke karijere na ovim prostorima, s mnoštvom nagrada među kojima je i ona u Cannesu za najbolju sporednu glumicu 1980. za film Poseban tretman. Srbijanska diva, idol mnogim generacijama, za Graciju između ostalog govori o tome kako bira uloge, šta je najteže igrati, zašto nije mnogo radila sa suprugom Draganom Nikolićem, te zašto je glumicama uvijek teže
Razgovarala: Vedrana Seksan; Snimio: Dženat Dreković

Rođena je 1940. godine na Dorćolu, najstarijem kraju Beograda, čije ime, prevedeno s turskog jezika, znači raskrsnica. I zaista, iz kuće u kojoj je odrasla, a koja se doslovno nalazi na raskrsnici, krenula je prvo Cetinjskom ulicom ka baletskoj školi, pa Francuskom ulicom ka Narodnom pozorištu. Bila je balerina kada su je sa 16 godina, s baletskih vježbi, doveli u Sarajevo da snimi svoj prvi film. Tako je započela jedna od najuspješnijih glumačkih karijera na ovim prostorima. Milena Dravić se i danas rado vrati u Sarajevo, u kojem je nedavno promovirala film Ljubav i drugi zločini.

Da li ste ikada zažalili što ste baletsku karijeru zamijenili glumačkom?
– Nisam nikada. Naročito zbog toga što mi je učenje u baletskoj školi kasnije mnogo pomoglo. Posebno u čuvenom televizijskom šou programu koji sam radila sa suprugom Obraz uz obraz. Tada sam, kao u baletskim danima, imala stalne probe, radila s koreografima i pokazala šta znam osim glume i pjevanja. Nisam žalila ni radi toga što taj beneficirani radni staž baletskih igrača skraćuje život umjetniku, dok je gluma nešto što radiš dokle god ti radi mozak i možeš da se krećeš. Glumačka penzija ne znači ništa, ona je samo formalna stvar. To je velika privilegija mog poziva i općenito nas glumaca i mislim da je sreća što je tako.
S iskustvom koje imate, šta je najteže igrati?
– Komediju, uraditi je tako da ne bude ačenje, bečenje i šmiranje, nego prava uloga. Mada smo svi u svojim karijerama imali te nazovi komedije sa svim i svačim. Ali u velikom broju filmova koje sam uradila ima puno dobrih pa čovjek brzo zaboravi ono što nije bilo dobro.
Postoje li situacije u kojima ne volite što su Vas pozvali da igrate u filmu ili pozorištu?
– Ne volim kada me zovu samo zbog imena, da bude zvučna ekipa. Na svu sreću, uvijek znam ocijeniti da li me je neko uzeo iz istinske potrebe, zato jer je trebam da igram taj lik, ili zato jer mu moje ime treba iz komercijalnih razloga. Desilo mi se to nekoliko puta i ta saradnja nikada nije bila dobra.
Kako se spremate za ulogu? Postoji li nešto što je Vaša metoda?
– Apsolutno moram da dobijem tekst na vrijeme. Danas je stanje, pogotovo na televiziji, takvo da ti daju tekst u pet sati popodne, a u osam ujutro snimaš. To je nešto što ne mogu da prihvatim po cijenu da izgubim ulogu. Obavezno prođem tekst kako bih mogla da vidim kakva je moja uloga, koji su odnosi s drugim likovima, kako ću da joj priđem. Važno mi je da razgovaram s rediteljem, volim da upoznam partnere s kojima ću da radim. Nažalost, danas vrijeme diktira tempo u kojem su mladi glumci prinuđeni da lete iz projekta u projekat, tako da često ne znam ni da li znaju gdje su i kako se zove to što rade.
Kako trajati kao glumac?
– Lako je odigrati nekoliko sezona i nestati. Najteže je da kao glumac traješ. To podrazumijeva veliko odricanje. Nisam mogla sjediti po cijeli dan po kafićima, tadašnjim kafanama, nisam mogla da izlazim koliko sam željela, da se zabavljam, morala sam nekih stvari da se odreknem da bih imala profesionalnu karijeru. O sebi kao glumici, o tome da li sam dobra ili ne, ne mogu da govorim, ali sam profesionalac. Danas se taj pojam izgubio. Možda i zato jer podrazumijeva veliku odgovornost.
S kakvim odnosom gledate filmove koje ste snimili prije dvadeset ili  trideset godina?
– Rijetko kada ih gledam. A i kada gledam, kao da gledam neku svoju mlađu sestru ili kćerku. Ono što je za svakog glumca najvažnije je uvijek i samo sadašnjost, ono šta u ovom trenutku radiš. Ako sada ne radiš nešto što ti godi ili prija u tvom poslu, sve ono ranije, ne da ne važi, ali je prošlo. Divno što se desilo, divne su te uloge, ali je najvažniji ovaj sadašnji trenutak.
Po kojem filmu mislite da Vas pamte?
– Cijela moja generacija je uradila mnogo filmova, ali svako od nas, kada nekako na kraju sabira stvari koje je uradio u životu, ima svoj pečat. Mislim da je moj pečat Prekobrojna, uloga koju sam radila s velikim rediteljem Brankom Bauerom. To je ujedno bila i moja prva Zlatna arena u Puli. Poslije dobijanja te nagrade znala sam da film i gluma uopšte postaju moje konačno opredjeljenje. Sve do tada je bilo – biti će, neće, da li ću raditi nešto drugo... Poslije nagrade sve je postalo izvjesno. Zato je i važno da mladi ljudi dobiju nagrade, dobiju podstrek. Ovo kasnije sve može i ne mora.
Kako gledate na činjenicu da glumci kod nas sazrijevaju, a glumice stare?
– To je tako samo u našoj sredini. Tako nije u Engleskoj. Upravo moja generacija svake godine izlazi s ulogama da se ne zna koja je bolja. Velike glumice Vanessa Redgrave, Judi Dench, Helen Mirren i dan-danas nose filmove i filmski repertoar. Kod nas su ženske uloge uvijek pomalo potisnute. Naročito danas kada su glumci postali producenti, što ne može biti gore po glumački poziv, i kada pojedini od njih potpuno zaborave da su bili glumci, da su još uvijek glumci pa, umjesto da štite svoju profesiju, prave surovu situaciju u kojoj uvijek stradaju žene.
Rijetko ste igrali kao partnerica svom suprugu Draganu Nikoliću. Zašto?
– Dragan ima svoju karijeru, ja imam svoju. I dok moja zrelost znači i moje potiskivanje, kako smo rekli maloprije, Dragan ima šansu da radi punom parom. Nedavno je on poželio da radimo zajedno. I poslije tolikih godina vjerovatno ćemo raditi opet skupa. Radi se o tekstu francuskog savremenog pisca. Išli smo svako svojim putem, a sada ima tekst francuskog pisca Emanuela Schmidta o bračnom paru.
Kakav je Dragan partner?
– S njim je sreća igrati, što mogu da potvrde sve kolege i koleginice koji su imali sreću da igraju s njim. Za razliku od sujetnih i beskrupuloznih glumaca kakvih ima, on je čovjek koji poštuje partnerku, partnera. Pošto to znam, radujem se raditi s njim.
Kažete kako on radi mnogo, dok ste Vi jedno vrijeme bili zapostavljeni. Da li Vam je to kao glumici koja voli svoj posao teško padalo?
– To jesu teški trenuci, kada dođu ti dani pauze i kada vidiš da tvoj suprug svakodnevno odlazi na posao, a ti džonjaš i izmišljaš razne zadatke. Ja onda sebi dam zadatak da napravim monodramu. Kažem, srećom, uvijek sam imala pozorište. Da ga nije bilo, ja bih nestala kao masa glumaca. Ali se svaka glumica vremenom pomiri kako je muškarcima lakše. Njihov život je stvarno samo taj posao. A žena ipak ima i nekih drugih obaveza u životu, pa se to nekako na taj način pokriva. Ali da nije lako – nije.
Kako izgleda Vaš dan? Imate li svoje rituale?
– Nisam ranoranilac i teško mi je da ustajem rano. Možda sada i teže, jer sam toliko u životu ustajala rano zbog snimanja. Na velikim filmovima smo na mjestu snimanja znali biti i u pet sati ujutro, sjećam se da smo pekari i mi išli na posao u isto vrijeme. Volim da spavam kad mogu. Pošto vodim računa o ishrani, za mene je prva stvar čaj, ne kafa, koji moram da popijem. Obavezno jedem muesli, volim prirodne sokove, mnogo povrća i voća. Ne volim da radim po kući. Imala sam fazu kuhanja, sada me to napustilo. Imam pomoć u kući jednom nedjeljno i to je dovoljno. Pročitam novine, ali ne više sve, samo poneke. Volim šetati, ali ni ta šetnja po gradu nije to. Mnogo se stvari u Beogradu promijenilo. Obavezno se, koliko mogu, odmorim makar pola sata popodne. Noću liježem kasno, jer je pozorišni život takav: predstave završavaju kasno, a poslije odigrane predstave ne mogu odmah da zaspim. Obično gledam televiziju, čitam, slušam muziku...
Koliko pratite premijere, izložbe, koncerte u Beogradu?
– Beograd je grad koji ima puno događanja i po tome je kao svi veliki gradovi. Puno je koncerata, predstava, festivala pa mnogo i propustim. Posljednje što me je oduševilo je koncert Enrica Morriconea u Areni. Fenomenalno!
Koju muziku slušate za svoju dušu?
– Prija mi evergreen, uz to se najviše odmaram. Ja sam generacija Beatlesa i Roling Stonesa i slušam ih i danas.
Beatlesi ili Stonesi?
– Beatlesi.
Šta ste zadnje čitali?
– Skoro sam naišla na knjigu Branislava Nušića Politika i život. Mislila sam kako sam sve od njega pročitala i zato sam je kupila jer me je baš zainteresovalo. Bila sam sama kući i čitala, Dragan je došao i zatekao me je kako vrištim od smijeha. To su tekstovi koji su objavljivani u pojedinim časopisima, pa sakupljeni. Nevjerovatno je kako je daleko otišao i kako piše o svemu što se nama dešava danas. S tim smijehom i raspoloženjem sam došla u Sarajevo.
Da li ste savladali modernu tehnologiju: šaljete li SMS-ove, e-mailove...?
– Ja pišem pisma. Meni to prija i ja to volim. Danas svi, kada čestitaju neke važne stvari, šalju SMS. Ja šaljem telegrame: da bude napismeno i da ta osoba primi moju čestitku na ruke. Duduk sam za tehnologiju. Taman sam počela nešto, sve sam i kupila, pa sam onda samo zatvorila i ostavila. Ali ću sada morati zbog ove najmlađe djece koja rastu da se obučim u tom smislu.

Nisam kupoholičarka

Šta Vas naljuti?
– Glupost, nevaspitanje, primitivizam, nepravda... Ne mogu da kažem da sam ljuta, više mi je žao da ljudi sebi dozvoljavaju takvo ponašanje.
Kako se tješite kada sve pođe naopako?
– Okrenem se svojoj najbližoj okolini, svojoj porodici. Tako se spašavam.
Liječite li depresiju kupovinom?
– Nisam kupoholičarka. Nekako su mi svi ti butici isti. Oslanjam se na ukus jedne moje drugarice koja živi u inostranstvu i svoje bratanice, pa mi one ponešto odaberu. Ostatak biram sama, ali ne volim hodati po buticima.
Šta je najpogubnije po stil jedne žene?
– Imati stilistu. To je za žene pogubno, možda i za muškarce, ali za njih me baš briga. Ako ti ne možeš da izgradiš sopstveni ukus, ma kako neko to dobro radio, ne treba da postaneš ovisnik o tuđem.
Imate li modni fetiš?
– Nekada davno sam strašno voljela šešire, to mi je na neki način bio hobi. Danas ih imam manje, ali mi svi dobro stoje. I danas volim da ponesem dobre kape i šešire.  



 
(Gracija 105)