Čovjek rođen da voli i da bude voljen
24.07.2009. u 12:08 sati


Enver Hadžiomerspahić

Čovjek rođen da voli i da bude voljen


Projekat Ars Aevi Muzeja savremene umjetnosti toliko je neobičan da na njegovom čelu ne bi mogao biti običan čovjek. Živopisan, mlad i uvijek optimističan, Enver Hadžiomerspahić za Graciju govori o tome po čemu bi Sarajevo moglo stajati rame u rame s Parizom i Rimom, zašto voli bicikl, odakle u spotu sarajevske grupe Sikter, kako je biti djed, zašto se ne boji smrti, koji je najbolji način da se čovjek prestane nervirati, te odakle mu ideja da napiše Sarajevo Manifest
Razgovarala: Vedrana Seksan

Slučaj je htio da se nakon više od dvadeset godina ponovo nađe u istoj kancelariji u kojoj je bio na početku karijere, pa u šali kaže da kao da nije ništa ni radio. Istina, kada je prvi put došao u prostor Doma mladih u sarajevskoj Skenderiji, bio je najmlađi direktor jedne takve institucije. Zato je danas zasigurno duhom najmlađi direktor jednog muzeja savremene umjetnosti. Nakon Olimpijskih igara, gdje je bio direktor Programa svečanog otvaranja XIV ZOI, te nakon iskustava u ulozi organizacionog direktora Jugoslovenskih dokumenata, koja su Sarajevo ustoličila kao centar savremene umjetnosti u bivšoj Jugoslaviji, njegov sljedeći projekat – da se napravi muzej s djelima najvećih svjetskih savremenih umjetnika, koji će ta djela još i sami donirati – 1992. godine zvučao je kao ludost. Danas Ars Aevi zvuči kao ludost samo onima koji ne znaju da gotovo nema svjetskog umjetnika koji nije spreman dati svoje djelo u već postojeću, impozantnu kolekciju. I kao što je ideja muzeja sasvim drugačija, tako je sasvim drugačiji i čovjek koji stoji na njenom čelu. Enver Hadžiomerspahić, iako djed, svakoga dana vozi bicikl,  radi jogu, svira flautu i vrti hulahop. A kada dođe kući nakon napornog dana – pleše.

Kako ljudima koji ne razumiju savremenu umjetnost objasniti šta Vi to zapravo radite i šta je savremena umjetnost?
– Nisam siguran da ni ja razumijem šta radim. Ušao sam u savremenu umjetnost kroz godine Jugoslovenskih dokumenata, onda su došle godine opsade i odjednom se pojavila ideja da pozovemo najveće umjetnike svijeta da  formiraju svoju kolekciju njihovog budućeg muzeja savremene umjetnosti u Sarajevu. Kada se to samo tako kaže, zvuči dobro, ali šta znači, nije znao niko. Ja sam naučio tek kroz proces djelovanja. Umjetnost je uvijek tajna. Savremena umjetnost je još veća tajna koja će biti odgonetnuta tek u narednim decenijama. O vrijednosti umjetnosti odlučuje istorija.
Zašto Bosni i Hercegovini treba Muzej savremene umjetnosti?
– Tu se nalazim na svom području i odgovaram kao strateg. Kad govorimo o Parizu, mislimo na četiri svjetske atrakcije, među kojima je centar Georges Pompidou – muzej savremene umjetnosti koji je projektirao Renzo Piano u saradnji s arhitektom Richardom Rogersom prije 30 godina. On je svjetska atrakcija. Ako govorimo o Rimu, ponovo govorimo o svjetskim atrakcijama, među kojima je i Auditorijum, kompleks muzičkih dvorana, koji je, prema projektima Renza Piana, izgrađen prije deset godina. Sada je taj čuveni arhitekt napravio arhitektonske projekte za Ars Aevi u Sarajevu. Ars Aevi muzej savremene umjetnosti izgrađen je po planovima koji postoje, i na mjestu koje je za to predviđeno zasigurno bi bio nova svjetska atrakcija u Evropi.
Možete li zamisliti svoj život bez umjetnosti?
– Lijepo se dogodilo da se moj život i umjetnost ispreplele. Ipak, ja za sebe kažem da sam mnogo više organizator, koordinator, strateg, nego znalac u umjetnosti. Pomažem da umjetnost dođe u kontakt s ljudima, iznalazim prilike da ljudi dođu u kontakt s umjetnosti i da mogu da u tom neposrednom kontaktu ostvare svoje doživljaje.
Postoje li stvari bez kojih je Vaš dan nezamisliv?
– Biciklizam, ples, joga i flauta su svakodnevno prisutni u mom životu. Bez toga ne mogu živjeti.
Odakle tolika ljubav prema biciklu?
– Bicikl je tradicija u porodici. Moj djed je u Banjoj Luci imao radnju za prodaju, iznajmljivanje i opravku bicikla. Rano je umro i ostavio je radnju bicikla, ali i šestero djece koje je trebalo školovati. Moj otac je, kao najstariji, vodio radnju i tako pomogao školovanje braće i sestara. Bilo je prirodno da njegovog sina, mene, čim sam prohodao, stave na bicikl. Tako sam rastao s biciklom koji je postao moj prijatelj i neodvojiv dio života.
Koje su najduže rute koje ste prešli?
– Negdje u osamnaestoj godini prvi put sam sišao od Sarajeva do mora biciklom, u jednom danu. Mislim da je to ljeto nakon mature najljepše ljeto koje pamtim i najljepši odmor. Bio sam bez ičega, bez novaca, ali s biciklom i u ugodnom raspoloženju. I bilo je prekrasno.
Imate li, generalno, nostalgiju spram nekog prošlog vremena?
– Obično stari ljudi govore kako im je nekad bilo bolje – što je i prirodno, jer su nekada bili mladi. Kada bih mogao da pritisnem dugme i vratim prošlo vrijeme, odmah bih ga pritisnuo tako da sve bude kao nekada.
Zbog povratka u mladost ili zbog vremena samog?
– Više zbog samog vremena, atmosfere, odnosa ljudi, pogleda, osmijeha, entuzijazma, zanosa... To je bilo vrijeme kada smo pravili pruge i puteve i oduševljavali se time da gradimo, da stvaramo. Mislim kako smo tada imali pozitivnu atmosferu, koju, iskreno, kapitalistički sistem neće moći doseći. Nemoguće je u ovakvom sistemu imati to stanje duha i odnosa među ljudima.
Kako gledate na ovo vrijeme danas? Postoji li nešto pozitivno što je ono donijelo?
– Sada se otvara jedan pravac našeg individualnog duhovnog sazrijevanja, kada bismo trebali da donesemo odluke sami u sebi: da se odreknemo suvišnog, da se odreknemo međusobnog takmičenja, ne budemo robovi potrošačkog mentaliteta, ne volimo samo sebe. Taj proces individualnih revolucija možda može pomoći da se odnosi među ljudima vrate na onu bliskost koju smo imali nekada.
Kroz šta se najbolje prepoznaje ta bliskost za koju kažete da ste je osjećali u proteklim decenijama?
– Kroz muziku šezdesetih i sedamdesetih godina, kroz radost i optimizam njenog duha.To je muzika koju neprestano slušam, sate i sate. I jedini kriteriji su da je mogu slušati dugo a da mi ne dosadi i da se uz nju mogu ugodno gibati.
Još uvijek plešete?
– Neprestano. Ples je nešto što me toliko zanese i donese mi toliko ljepote da to ne mogu nikome objasniti. Pokušao sam objasniti najdražim prijateljima koliko bi ples mogao učiniti život lijepim, ali ne ide. Na sreću, u Sarajevu ima jedna grupa ljudi koja se redovito sastaje i pleše. Jedan od prvih učitelja plesa u Domu mladih, Braco Levarda, svakog ponedjeljka u sarajevskoj Slozi organizira divne plesne večeri. Sastajemo se i živimo atmosferu koja podsjeća na šezdesete i sedamdesete.
Je li ples Vaš jedini recept za zdravlje mlade generacije?
– Neka se bave bilo kojim sportom, samo je važno da se tijelo giba. Tijelo je prirodno gipko i ima svoj energetski snažan naboj sve do tridesete ili do trideset i pete godine. Ukoliko do tada ne postaneš svjestan da treba da se o svome tijelu brineš i da je tijelo izvor duhovnog opstanka i radosti, onda ćeš strašno pogriješiti. Mislim da je kapitalistička civilizacija potpuno zanemarila svaki oblik poštivanja tijela. Rimljani i Grci su rekli: u zdravom tijelu zdrav duh, iz Indije dolazi joga, Afrika pleše, Latinska Amerika pleše i Kinezi imaju svoje rituale kako tijelo održavaju čvrstim. Potpuno sam siguran da u tom procesu gibanja tijela dolazi do regeneracije tjelesne i duhovne strukture čovjeka. Nakon gibanja se bolje osjećam.
Plesali ste u spotu grupe Sikter. Mnogi su sumnjali da je čovjek u trikou koji vrti hulahop direktor ArsAevija. Kakve su bile reakcije?
– Nisu me interesirale reakcije. Ples je najljepši dio moga života i ja to ne mogu nikako poreći. U sve to jedne se godine upetljao hulahop, što su otkrili članovi Siktera i pitali me da li bih pristao učestvovati u spotu. Jednostavno se podudarilo moje energetsko stanje duha s onim što su oni željeli i ja sam pristao. Znao sam da se moglo dogoditi svašta. Stari čovjek koji okreće hulahop mogao je izazvati kojekakve negativne reakcije, ali se to nije dogodilo. Zapravo sam dobio toliko komplimenata da nisam mogao da vjerujem. Od moje generacije koja mi je rekla kako sam im osvjetlao obraz do mladih koji mi i danas spontano prilaze i čestitaju.
Je li Vas zatekla uloga djeda?
– Unučad se vole najviše na svijetu. Tek kada dođe unuče shvatiš da stvarna ljubav prema nekom drugom biću nema granica. Smatram da smo svi mi energetski i duhovno povezani, svi smo, zapravo, jedno biće, jedna duhovna i energetska cjelina. Tako u svom unuku prepoznajem duh moga dida, nene, mame, tate, moje pokojne supruge Jasminke... U Janu, njenom i mom unuku, prepoznajem naš duh, ali i njegov duh u meni.
Koliko se razlikuje biti otac i djed i zašto?
– Možda je potrebno da dođeš u godine kada možeš da se opustiš i opušteniji uspostaviš odnos prema djetetu. Dok sam bio samo otac imao sam malo više straha od života, neizvjesnosti i budućnosti. Sada ne mogu reći da se života bojim. Nekako smo se uskladili život i ja i mogu s nekom posebnom opuštenošću da se odnosim prema tom novom mladom biću. Da ga shvatim, da mu se divim i da ga neizmjerno volim.
Mnoge stvari radite kao svojevrsnu uspomenu na Vašu preminulu suprugu Jasminku. Da li je to Vaš proces žalovanja?
– Nema procesa žalovanja. Nema tuge. Ima jednostavno i vječno prisutno neizmjerno zadovoljstvo sa svim što se događalo među nama kroz godine u kojima smo bili zajedno, od trenutka kada smo se upoznali. Kada mislim na svoju suprugu, uvijek mislim samo o tome koliko nam je bilo lijepo i koliko sam joj zahvalan da nam je bilo toliko lijepo. I potpuno sam uvjeren u to da će nam opet biti lijepo.
Kakav, generalno, imate stav o smrti?
– Rođen sam u kući Alije Kapidžića, imama džamije u Banjoj Luci, u Stupnici. Odmah prekoputa te kuće bilo je mezarje, muslimansko groblje. Moj did je, jer mu je to bila životna uloga, svaki drugi ili treći dan na tom mezarju nekoga sahranjivao. Provodeći ljetne dane u Banjoj Luci, gledao sam kako se to radi, kako se uči dženaza i kako se ljudi spuštaju u zemlju. Onda sam isto tako gledao kako nastaju nišani, nadgrobni spomenici. I u jednom trenutku napisao pjesmu koja ima samo tri riječi: Nišani kao mališani. Već tada sam shvatio, kao mali, da odlazak tijela nije odlazak duše. Sada sam siguran da je to tako. Tijelo se umori i odlazi. Duša, sasvim sigurno, ostaje. Mi nismo jedno, iako nam se često čini da je tako. Mi smo duhovno udruženje. Moram priznati da sam, zapravo, vrlo radoznao. Jedva čekam da saznam šta se to događa kada jednom zatvorimo oči. Lično sam potpuno siguran da će se one ponovo otvoriti.
Autor ste zanimljivog djela Sarajevo Manifest, poruke iz Sarajeva, u kojem kroz vrlo kratke rečenice iznosite ono što smatrate istinama u životu. Zašto ste se odlučili da napišete takvo djelo?
– I to se dogodilo nekako spontano, ali je posljedica svega kroz šta sam prošao u životu: i ljepote življenja, naših prekrasnih druženja, ali i strahote, tragedije opsade i rata, susreta s kapitalizmom, drugim i drugačijim. U jednom trenutku sam odlučio da napišem ono što mislim, što sam shvatio i prepoznao kao nešto što možda može da pomogne i drugim ljudima. U osnovi cijele te priče o Manifestu su dvije rečenice koje kažu kako je čovjek rođen da voli i bude voljen i da su ljubav i dobrota ljepota života. Kad god sam te dvije jednostavne rečenice rekao nekom, reakcija je uvijek bila ista: ta osoba bi se ozarila osmijehom i rekla da to jeste tako, ali bi odmah dodala kako mi to brzo zaboravimo i ne poštujemo. Manifest je zato nastao kao svojevrsni podsjetnik. Čini mi se da bismo, ukoliko bismo uspjeli da u naše duše vratimo ljubav prema drugima, mogli ponovo da budemo sretni.
Jeste li sretni? Imate li situacije kada Vas ipak nešto naljuti?
– Trudim se da me ne naljuti ništa. Tu sam se izvježbao kroz godine. Nekada sam žestoko reagirao, dopuštao sebi da se svađam, da budem ljut, ali sam uspio da uđem u fazu da se ne ljutim i da me ne može ništa iznervirati. Shvatio sam da je svijet takav kakav jeste, da su ljudi takvi kakvi jesu, da je glupost prisutna u onoj mjeri u kojoj realno postoji. Ukoliko se ljutim, uništavam sam sebe. Ukoliko dopuštam da na mene djeluju negativna usmjerenja drugih ljudi, sam se zagađujem. Zato primjenjujem moj sistem odbrane od duhovnog zagađenja.
Koja je najučinkovitija odbrana?
– Kada mi danas neko dođe da mi kaže nešto što bi trebalo da me naljuti, ja se nasmijem. U sebi ili naglas.

Olimpijski plamen me rasplakao

Koja je dnevna rutina koju ne propuštate?
– Sat vremena naveče okrečem hulahop, istuširam se hladnom vodom, idem spavati, sanjam divne snove i ujutro se probudim lijepo.
U kojim situacijama svirate flautu?
– Kada osjetim poziv. To se ne događa često, ali kada se dogodi, kao da me neko zove da sviram. Kao da to ne sviram ja, nego muzika izlazi sama od sebe. Ne sviram ništa naučeno, pravim improvizacije koje me odvode u duhovna stanja nebeskih prostora.
Kada ste bili najsretniji?
– U trenutku kada se palio plamen Olimpijskih igara na stadionu Koševo: to je bio vrhunac uzbuđenja nakon četiri godine iščekivanja i priprema. Ta svečanost je  donijela snažnu pozitivnu energiju i ljepotu. U trenutku kada je Sanda Dubravčić upalila plamen, ja sam od ljepote plakao.
Osjećate li godine?
– Ne, uopće.
Kako izbjeći, ili bar ublažiti, starenje?
– Baviti se usmjerenjima koja nisu ka tebi samom. Tražiti puteve ka ljepoti drugih. Učiniti nešto da drugima bude lijepo i bolje. Ukoliko bih mislio samo na sebe i samoživo i gramzivo razmišljao da samo meni bude dobro, sigurno bi mi bilo loše. I samim tim bih stario.


(Gracija 112)