Ništa tako brzo ne izađe iz mode kao moda
02.10.2009. u 12:36 sati


Amir Vuk Zec

Ništa tako brzo ne izađe iz mode kao moda


Amir Vuk Zec, bosanskohercegovački arhitekta čije je prostore lako prepoznati, za Graciju između ostalog govori o tome kako je raditi po narudžbi, šta prostor govori o ljudima koji u njemu žive, koji su najveći arhitektonski promašaji u BiH, na šta moramo biti ponosni, zašto radije jedemo okrenuti ka auspusima nego prirodi i da li ćemo uskoro živjeti pod staklenim kupolama
Razgovarala: Vedrana Seksan; Snimio: Jasmin Fazlagić

Proglašavaju ga nekonvencionalnim arhitektom, dok će on sam za sebe reći kako je arhitekta s prašinom na cipelama. Amir Vuk Zec (52) postao je simbolom kombinacije tradicije i modernog nakon što je s kolegom Mirkom Marićem 1986. godine za idejno rješenje zlatarske radnje na sarajevskoj Baščaršiji podijelio svoju prvu od mnogih nagrada. Njegovi prostori su prepoznatljivi po materijalima koje koristi, ali i po tome što se u njima ljudi dobro osjećaju. Sve od kafea i restorana, preko šoping centara i hotela, do stambenih i poslovnih objekat, Amir Vuk, poznatiji kao Zec, osim u našij zemlji, gradi i u Sloveniji, Hrvatskoj i Crnoj Gori. Vječno u autu, kako kaže, ipak stigne odvojiti vrijeme za suprugu Gordanu i djecu, studente Adu i Maka, koju naziva svojom rajom. Počet će ih tući, kaže kroz smijeh, kada počnu ličiti na njega.  

U čemu vidite tu nekonvencionalnost o kojoj govore kada ste Vi kao arhitekta u pitanju?
– Kad počnem raditi, zaboravim da sam arhitekta. Mislim kako svako stvaranje startno treba da bude zaborav, kako bi mašta bila slobodnija da bi se otvorila. Kada sam tek počinjao da se bavim interijerima trudio sam se da zaboravim sve što je nametnuto od strane ljudi koji su ranije radili. Tražio sam svoje unutrašnje odgovore na pitanja koja su mi se postavljala. To je za mene bila radost rada.
Kako se umjetnik miri s radom po narudžbi?
– Sva istorija umjetnosti je upravo rad po narudžbi. Tek s modernom umjetnošću umjetnici prestaju da rade za znanog klijenta. Dovoljno je pročitati Michelangelovu prepisku s Papom, molbe da mu se da novca, da se dozvole njegove ideje, pa da bude jasno kako je oduvijek postojao naručitelj koji se morao zadovoljiti. Danas je taj odnos u arhitekturi definiran kao jedan na jedan. Najbolje je ako se frekvencije klijenta i arhitekta stope u jednu, ali se često dešava i da ne bude tako.
Na koji način Vi radite s klijentima – čija je zadnja?
– Ja sam čovjek koji voli dogovor. Projektiranje jeste dogovaranje. Arhitektura ne smije biti diktat, jer radimo za ljude i zbog ljudi i uvijek je dobro čuti komentare. Naš posao je javan: moja će se zgrada napraviti i kroz nju će proći hiljade ljudi koji će dati komentar. Zato sam pobornik ideje da se treba komentirati dok je još sve na papiru. Volio bih kada bi se poslije svakog objavljenog konkursa za neki projekt, nakon što se napravi uži izbor, javno diskutiralo o svakom od njih.
Odakle polazite: od interijera ili eksterijera?
– Postoje ljudi koji rade izvana ka unutra i oni koji rade obratno – od unutra ka vani. Obično te koji rade svana ne zanima mnogo unutrašnjost. Meni je to što se nalazi unutra izuzetno važno. Jasno vidim svaki detalj, jer je svaki detalj bitan. Arhitektura je nadčulni doživljaj, pravu arhitekturu morate osjetiti tijelom. Skoro sam čitao Paula Valerya koji piše o morskoj školjci, kako taj mekušac napravi čudnovatu opnu, kuću koja sve nas fascinira. Ta meka tvar unutra proizvodi nešto moćno izvana, što fascinira izgledom, dizajnom. To je toliko taktilno da ga moraš uzeti u ruku. I to je suština dobrog dizajna. Da te tjera da ga pomiluješ, pomirišeš, prisloniš na kožu. Danas se prave stvari previše oštrih ivica, prepustili smo se mašinama i stvari su postale entiteti – ne daju se dirnuti.
Šta najprije primijetite u nekom prostoru?
– Jako osjetim da li je prostor pozitivan ili negativan. Ne znači mi mnogo forma, suština mi je bitnija. Kao i sve, i prostor ima unutarnju siluetu, kao i lijepa žena: prvo zapaziš siluetu pa onda detalje. Detalj može razočarati, ali da te sve ne bi razočaralo na prvu, mora biti neke erotičnosti, zavodljivosti, mora biti neka energija. Kao što čovjek sa sobom nosi energiju, isto je s prostorom. Osjeti se da li je prostor dobar ili loš i uvijek je ogledalo ljudi koji u njemu žive. Osjete se nadmeni, hladni, topli, zatvoreni prostori.
Može li Sarajevo kao glavni grad države pratiti svjetske arhitektonske trendove?
– Imali smo šansu poslije rata da dovedemo mlade arhitekte i pustimo ih da naprave nešto, jer to je recept koji je od Sarajeva napravio ono što jeste u doba kada je ovaj grad pratio svjetsku arhitekturu, dakle, u doba turskih osvajanja ili u doba Austrije. Tako smo dobili Vancaša, Juraja Naidhardta i druge mlade austrijske i mađarske arhitekte, s kojima je Sarajevo prosperiralo u arhitektonskom smislu. Onda počinju raditi moji profesori, koji su već druga generacija arhitekata i koja slabi u intenzitetu praćenja svjetskih trendova. Danas smo daleko od svih svjetskih trendova. Naravno, arhitektura jasno kaže gdje si i ko si. I kada pogledamo zgrade po našim gradovima, jasno se vidi u čemu živimo.
U čemu se, po Vašem mišljenju, najviše griješi?
– Treba pogledati Sarajevo noću, kada zatitraju kućice po obroncima. Tada se vidi da je ovo grad s mnogo titraja, svitaca, i da u svakoj toj sićušnoj strukturi postoji život. To je ono što ovdje treba njegovati. Danas se najbolje vide pohotljivost i požuda kojih ranije nije bilo. Nema zadovoljstva u sporosti stvaranja. Prije su arhitekte unajmljivali gazde koji su cijenili vrijeme i sporost sticanja, dolaska do novca. Danas su i najveći tajkuni robovi svoje pohlepe, novca i vremena. Arhitektura otkriva velike promjene u psihologiji ljudi: male kuće zamijenile su ogromne zgradurine. Ne znam kome se prave kuće od po tri stotine kvadrata i na četiri sprata.
Kako gledate na materijale koji se koriste? Postajemo li nepovratno država stakla i mesinga?
– Stakla, betoni, mesinzi, koji su neminovnost življenja, kao što su to i mobitel i ostala čuda tehnologije, samo treba pametno koncentrirati, ne razbacivati onako kako se to danas radi. Ako želimo napraviti novu čaršiju betona, treba je napraviti, ali prvo odrediti mjesto za to. Jer i to smo mogli i imali prostora. Poslije rata u balkanskoj regiji nije bilo niti jednog grada s tako zanimljivim prostorom u samom centru kao Sarajevo. Prostor
Marindvora, Vaso Miskin Crni, kasarne Maršal Tito, bio je idealan prostor za novu čaršiju. Ni dan-danas, ja sam arhitekta, ne zna se kakav je zvaničan konačni izgled tog dijela grada. Bosanskohercegovačka arhitektura je ćerpić, drvo, kamen, prirodnost materijala, i mislim da će se to morati vratiti, jer će biti traženo. Sutra će poklon na cijeni biti neprskani paradajz, ili garderoba od beza, a toga, hvala Bogu, imamo.
Šta vidite kao najveće arhitektonske promašaje u BiH?
– I dalje se čudim ovoj državi u kojoj živim i njenom maćehinskom odnosu prema Neumu, prema svom izlazu na more, s 23 kilometra mora, s kojima imamo pravo koje ima samo 128 zemalja na ovoj planeti: da plovimo kud hoćemo sa svojom zastavom. Radi se o gradu sa zaleđem prema Stocu, koji je sigurno najperspektivniji prostor za življenje u predstojećem stoljeću. Prolaskom jonske magistrale, od Stoca ste za četiri sata u Zagrebu, za šest sati u Trstu, za dvadeset minuta u Ćilipima i četiri sata u Solunu. A živite u klimi u kojoj behara u februaru i gdje četiri puta godišnje možete ubrati salatu bez staklenika. Ili prostor Međugorja, prema kojem država ima čudan odnos i kojem, kao velikom svetištu u Evropi, nije ništa ponudila. Međugorje je i danas prostor koji egzistira na septičkim jamama.
Doprinosi li i savremena arhitektura otuđenju ljudi? Kako ćemo i u čemu živjeti u budućnosti?
– Ove godine sam bio u Kini i tamo već postoje tzv. planine-kuće. To izgleda kao predimenzionirana verzija naših Ciglana: kuća do kuće koje samo razrežeš i ostaviš minimalne sokake za proći. Ka tome će čovječanstvo ići. Kažu da će do 2010. godine više od šezdeset posto svjetskog stanovništva živjeti u gradovima. Idemo ka tome da ljudi postaju robovi kojima kuće služe samo kako bi u njima prespavali. Moderna arhitektura čovjeka već priprema za preseljenje na drugu planetu. Šoping centri su priprema za život u biosferama, pod kupolama. Već postoje eksperimentalni natkriveni prostori gdje bi ljudi trebali živjeti. A ako pogledamo suštinski – ljudi već žive u tim centrima: tamo se ide na nedjeljni ručak, u šetnju, provodi slobodno vrijeme.
Da li to svjedoči i o totalnom nedostatku ekološke svijesti?
– Ako ovako nastavimo, nama će se desiti ono što se desilo na Uskršnjim ostrvima. U jednoj sam knjizi pročitao genijalno pitanje – kako li se osjećao čovjek koji je tamo posjekao zadnje drvo. BiH još uvijek ima resurse, imamo kvalitet, ali treba s ljudima raditi. O toj nesvijesti najbolje pokazuje to da su kuće uvijek okrenute prema ulici, ne prema pogledu i prirodi – njima okrenemo leđa. Šta to našeg čovjeka tjera da okrene lice prema prašnjavom putu, a leđa rijeci, pogledu, prirodi...? Svi restorani u Jablanici okrenuti su prema auspusima i mi tamo sjedimo i jedemo janjetinu uz miris izduvnih gasova, a samo deset metara iza je fenomenalan kanjon. To najbolje govori o potrebi ljudi da pokažu kako imaju i mogu. I nesvijesti o sebi i ekologiji.
Često govorite kako učite od tradicionalne bosanskohercegovačke kuće. U kojem se smislu ta tradicionalna kuća može pretvoriti u kuću za savremeni život?
– Kuća je, po meni, moderna ako od nje možeš učiti. Ja i dalje najviše učim od Svrzine kuće. Taj odnos otvorenog i zatvorenog, laganih verandi i čvrstih zidova, jina i janga, muškog i ženskog principa, ne prestaje fascinirati. Ona je napravljena iznutra prema vani, s namjerom da se uživa. Tadašnja konstrukcija i način gradnje, ali i sporost gradnje dozvolili su mogućnost da se intervenira, da se razmišlja. Sada se zbog brzine potroši i vrijeme za razmišljanje. Neke stvari se najbrže rade polako, ali današnji čovjek to ne želi. Građenje je sveti čin. Mi se ostvarujemo kroz građenje. A za to treba vremena.
Ko uopće diktira trendove u gradnji? Ko je taj ko određuje da su opet moderne tapete ili zidovi u boji?
– Ništa brže ne izađe iz mode kao moda. Sigurno je da diktat dolazi kroz promocije onih koji ulažu novac u istraživanja. Pa se forsira kroz svu djecu spektakla – tipa filma, televizije, medija. A svi mi na kraju, htjeli ili ne, podržavamo taj spektakl. Sve to na kraju prođe. Kao arhitekta ne mogu reći da ne valja material. Nema lošeg materijala, samo loše upotrebe. Mada po našem iskustvu, iskustvu BiH – evo ti bijeli kreč, drvo, cigla i šta ti treba više za dobru kuću, da si sretan.

Tišinu ne nalazimo u prirodi, nego u knjigama

Besplatan savjet za uređenje prostora?
– Cijeniti prostor. Danas se prave dnevni boravci od tri stotine kvadrata – treba to namjestiti, a svi ti ljudi su nekada odrasli i bili sretni u pedeset kvadrata. Ako ti je tijesno u glavi, i hiljadu kvadrata je džaba.
Čega smo se u arhitektonskom smislu odrekli, a nikako nismo trebali?­
– Nestaju četverovodni krovovi koji su bili simbol BiH i Sarajeva, koje moderna arhitektura ne voli mnogo, a koji su najzdraviji za živjeti.
Koji je najvažniji savjet za mladog arhitektu?
– Stvaranje, prije svega, mora biti radost, a ne napor. Ne priznajem ništa što nije stvoreno s dozom radosti i sreće.
Kako započinjete i završavate dan?
– Ujutro crtam skice, volim malo papira ujutro. A naveče se uspavljujem uz knjigu.
Urbana ili ruralna sredina?
– Godi mi i jedno i drugo. Volim društvo i, kako živim arhitekturu, od jutra do večeri sam u razgovorima oko arhitekture kroz koju se prođe sve – i politika i medicina i odnos prema tijelu, pa nekad poželim tišine. Istina, nju ne nalazim u prirodi, nego u knjigama.



(Gracija 117)
Povezani tekstovi