Godine doživljavam kao intimne pobjede

Ona je najprevođenija hrvatska spisateljica i publicistkinja. Počela je kao novinarka u magazinima Start i Danas, baveći se feminizmom i ženskim pismom, ali se početkom devedesetih posvećuje temama koje su u to vrijeme postale dominantne – nacionalizmom, raspadom jednog sistema i prelaskom u nešto drugo i nepoznato. Slavenka Drakulić u romanima najviše piše o tijelu i boli, koju je iskusila kada je kao gotovo tridesetogodišnjakinja  završila na dijalizi zbog zatajenja burbega. Borba za život, tijelo i tjelesno svakako je nešto što obilježava njen spisateljski rad. S druge strane, tu su rat i politički događaji u Hrvatskoj u kojoj je početkom devedesetih bila gotovo proglašena vješticom, te zajedno s nekolicinom kolegica i kolega medijski linčovana kao nepodobna. Iz Hrvatske ova rođena Riječanka odlazi živjeti u Švedsku, u kojoj nastavlja pisati i objavljivati. Danas živi u tri države. A u Sarajevo je došla kako bi na SFF-u pogledala film Kao da me nema koji je irska rediteljica Juanita Wilson snimila na osnovu njene knjige o ženama silovanim u ratu u BiH.

Kako je gledati film napravljen po knjizi koju ste napisali?
– Kao neko ko je bliži tom filmu nego obična publika, ne mogu lako odgovoriti na to pitanje. Mislim da je film dramatično, snažno ostvarenje, ali ima detalja koji mi se ne sviđaju. Film, naime, ima jaku univerzalističku notu. U tome je odmak od mog romana koji govori o vrlo specifičnoj situaciji. Režiserka nije mnogo pažnje obratila na detalje, na lokalni kolorit. Naprimjer, ne zna se ko su silovatelji, ko su žrtve. Politički, partikularni element ovoga rata je izostavljen i to će publici kod nas sigurno zasmetati.
Mislim da će publika vani reagirati različito od nas koji smo vrlo osjetljivi na takve pojedinosti.
S obzirom da tretirate specifični odnos krvnika i žrtve, koji se pretvori u gotovo ljubavni, jeste li razmišljali o tome da bi Vas mogli osuditi zbog toga?
– Generalno govoreći, pišem ono što mislim. I ne bavim se time kako će neko reagirati na to. Reakcije su obično drastične, ali to nije moj problem. Mene kao spisateljicu zanima uvjerljivost teksta. Mislim da je to vrhunski zakon literature, da iznad svega mora biti uvjerljiva. Osim toga, svaki detalj u knjizi – pa i ovaj – istinit je.
Kakve su reakcije žena kojih se i film i knjiga direktno tiču – žena silovanih u ratu u BiH?
– Svojevremeno sam dobila knjigu od žena iz Udruženja žena silovanih u ratu Molila sam ih da me ubiju, s vrlo lijepom posvetom, upravo govoreći o romanu Kao da me nema. To je za mene bilo jako važno. Posvetu sam shvatila kao neku vrstu priznanja.
Proglašavaju Vas feministički orijentiranom spisateljicom. Kako definirate feminizam i kako na njega gledate danas u odnosu na sedamdesete, recimo?
– Feminizam definiram vrlo jednostavno – kao borbu žena za njihova prava. Međutim, u posljednjih dvadeset godina dogodio se paradoks. Ranije je emancipatorsko zakonodavstvo bilo ugrađeno u zakone koje smo imali u doba socijalizma. Sad smo došli u situaciju da se vratimo nekoliko koraka unazad. Žene s ovih prostora moraju biti na oprezu da ne izgube zakonska prava koja imaju, a s druge strane nemaju više nikoga ko će se za ta prava brinuti osim njih samih. To je paradoks koji ja zovem “emancipacija poslije emancipacije” . 
Koje je posebno osjetljivo pitanje koje se tiče žena, a s kojim se najviše manipulira?
– Pravo žene da rodi ili ne. To je vrlo osjetljivo pitanje, jer država polaže pravo na tijelo žene i na njenu reproduktivnu ulogu. Ali danas se sve zapravo ipak svodi na to da se žene same moraju i trebaju organizirati i boriti da ne izgube naslijeđena prava. Uvijek je moguće napraviti korak unazad
Hoćemo li nakon komunizma preživjeti i kapitalizam i još se smijati?
– Jedva ga preživljavamo, a nije ni da se puno smijemo.
Kako komentirate nostalgiju za prošlim vremenom o kojem vrlo realno pišete i u knjizi Kako smo preživjeli komunizam, i čak se smijali? Jesmo li dobili šta smo tražili?
– Ne vjerujem u nostalgiju za političkim sistemom, nego u nostalgiju kojoj je korijen u sigurnosti koju su ljudi imali: stalan posao, besplatno školovanje, penzija, zdravstvena zaštita… Sada je sve to upitno. U svemu, rezultat je da niko nije sretan. Ni zapadna Evropa, jer se mi stalno nešto bunimo, lažemo, krademo. A ni mi nismo sretni, nego prosto razočarani. Svi smo očekivali mnogo više. Ipak su nama Evropa, demokracija, kapitalizam bili više kao neki san, i kad se to ipak ostvarilo, vidim da je došlo do jednog dječijeg razočaranja. Nasilnom ili “baršunastom” revolucijom možete preko noći promijeniti politički sistem – ali ne i mentalitet ljudi.
Početkom devedesetih, nakon medijskog linča bili ste prisiljeni napustiti Hrvatsku. Kako gledate na taj period života?
– Nisam napustila zemlju, nego nisam više bila prisutna u javnosti. Objavljivala sam u stranim medijima, nisam bila životno ugrožena, ali nisam mogla normalno živjeti i raditi u svojoj zemlji. No, nisam samo ja imala taj problem. U atmosferi nacionalne homogenizacije si ili za ili protiv, nema sredine. Ili navučeš košulju nacionalnog identiteta, ili ne. Bilo je ljudi koji su zbog nacionalnosti gubili živote. Rat sve mijenja i na sve utječe, ali na različite načine.
Danas živite u Švedskoj, Austriji i Hrvatskoj. Kako izgleda život u tri države?
– Sasvim dobro. Navikne se čovjek i na to. Muž mi je stranac i voli tu biti, tako da skoro najviše živimo u Istri. Oboje smo slobodnjaci, te možemo otići gdje nas pozovu. To ima neke prednosti, dok čovjek može fizički izdržati. Osim toga, marginalna pozicija pruža veliku prednost. Kad ste jednim korakom ovdje, drugim tamo vidite bolje i jednu i drugu situaciju. Nedostatak ovakvog položaja je da gubite korijen.
Po čemu ste marginalac?
– Okupiram više marginalnih pozicija kao neko ko je žena, invalid, bolesnica, živi sa strancem u stranoj zemlji, nisam tu stalno, nego samo povremeno, a uz to sam politički u opoziciji.
Na šta prvo pomislite kad pomislite domovina?
– Kad mislim domovina, onda mislim na sjećanja, prijatelje, pejzaže, djetinjstvo. Te su spone vrlo jake i njih se ne može ukinuti političkim dekretom. Domovina se ne može ukinuti političkim dekretom. Može izvana, ali ne iznutra.
Šta je domovina za pisca?
– Za pisca je domovina iznad svega u jeziku. Međutim, i to se mijenja, jer sam ja dobar dio svojih knjiga napisala na engleskom. Vidim da i drugi ljudi pišu na jezicima koji im nisu maternji; uzmite, naprimjer, Aleksandra Hemona. U budućnosti, u globalnom društvu, element jezika kao odrednice u smislu domovine vjerojatno će se izgubiti.
Čini se da za deset godina u Hrvatskoj neće biti niti jedne poznate ličnosti koja nije objavila knjigu. Šta mislite o toj vrsti literature?
– To je generalni trend i nema veze s Hrvatskom. Ima veze s time kuda ide literatura u cijelom svijetu. Svugdje postoje pjevačice, sportaši, poznati koji sjede i pišu biografije, jer ljudi to čitaju. Bitno je objaviti ono što će donijeti profit izdavaču. Kvaliteta je u drugom planu.
Koliko je to uticalo na kvalitet onoga što se danas objavljuje?
– Više se ne traže dobri pisci koji će se njegovati, pa ući u nacionalnu literaturu, u kulturu jedne zemlje. Cilj objavljivanja je profit. A kada se knjiga tretira kao roba, onda to vodi u propast književnosti. Makar vjerujem da će uvijek biti hiljadu ljudi koji će htjeti kupiti dobru knjigu. Ali danas čitalac više ne može ni saznati šta je dobra knjiga. U medijima više nema mjesta za prikaze, recenzije, osvrte na literaturu. Zapravo sam vrlo skeptična što se tiče budućnosti knjige.
Pišete o boli, tjelesnom, što ima veze i s tim da ste rano bili suočeni s ozbiljnim i vrlo bolnim zdravstvenim problemima. Može li se artikulirati bol?
– Vrlo je teško i izazovno artikulirati bol. Čak i u jeziku postoji taj izraz – neizreciva bol, koji možda najbolje karakterizira koliko je te jake osjećaje nemoguće drugome objasniti ili predočiti. Kao što je jedna teoretičarka napisala, bol svodi jezik na jedno predjezično stanje, na krikove i urlike. Bol se najbolje izražava urlicima. Moj izazov bio je da probam napraviti nešto u samom jeziku. Koliko sam uspjela, drugo je pitanje.
Da li odatle potreba da pišete o Fridi Kahlo? Kada ste prepoznali da se bavite istim pitanjem, samo u razlilčitim medijima?
– Čim sam vidjela njene slike; to je bilo jako davno, ali se radilo o procesu sporog osvještavanja. Zapravo me tu privlači ideja likovnog izražavanja boli, izražavanja u drugom mediju. Činilo mi se da je to lakše. Fridino majstorstvo je u tome da njena bol postaje moja ili vaša. To mi je bio izazov u knjizi o Fridi, da opišem proces nastajanja njenih slika, iz kojih osjećaja i iz koje situacije su proizašle. 
Upravo tjelesnim objašnjavate i odnos majke i kćeri u romanu Mramorna koža. Zašto takav pristup?
– U odnosu majke i kćerke tijelo jeste jako bitno. To je vrlo kompleksan odnos.  
Zašto?
– Majka odgaja dijete koje je istog spola kao i ona do one granice kada to dijete prerasta u ženu. Tada se taj odnos počinje komplicirati. S jedne strane, ima potrebu zaštititi je od muškaraca, a s druge, ta ista žena kao odrasla osoba i ne više dijete u istom času njoj može predstavljati konkurenciju. Zato majka ne može prema kćeri biti potpuno iskrena, a niti kćerka prema majci. Muškarac/otac nema tu istu potrebu zaštititi svoga sina od žene, upravo obrnuto.
Može li se biti potpuno liberalan u odgoju djece?
– To je pokušala napraviti hipi generacija sedamdesetih. Ali smo onda shvatili da ta liberalno odgajana djeca, zapravo djeca uopće, ne žele imati prijatelje, nego autoritet. Koji će reći – e, sad dosta. Cesta se može preći samo na zeleno svjetlo. A shvatili smo i to – ali prekasno – da sa djecom ne možeš uvijek diskutirati, zato jer oni sa sedam, osam, petnaest godina ne mogu diskutirati na tvom nivou, nemaju niti znanja ni iskustva. A mi smo sve vrijeme tako razgovarali kao da su jednaki sa nama.
Kako ste Vi odgajali kćerku?
– Spadam u generaciju roditelja koji nisu ništa zabranjivali, koji su dopuštali djetetu da sve odluči samo, da raste u slobodi koja u društvu uopće ne postoji. Na taj način se dijete ne priprema za život u društvu, ne socijalizira se. Naša kćerka nije išla u vrtić, zato jer nismo željeli da nam društvo kvari dijete. Kao da smo živjeli u nekoj kapsuli. Djeci koju je odgajala ta liberalna generacija bilo je teže živjeti u realnom životu. Živjeli su u nekim svojim fantazijama i čudili su se kada im se počeo događati život.
Kakav odnos imate sa kćerkom?
– Ona je bila moja najveća potpora u bolesti. Razboljela sam se mlada i znala sam da moram živjeti zbog toga jer imam malo dijete… Inače, Rujana ima jedan nevjerojatan smisao za humor, što pomaže i u najtežim situacijama. 
Živite u liberalnoj Švedskoj koja je poznata po tome da pitanja braka i rastave tretira drugačije nego Balkan. Koliko se razlikuju muško-ženski odnosi ovdje i tamo?
– U liberalnoj Švedskoj mnogo ljudi ima djecu i žive zajedno, ali su nevjenčani jer tako imaju veće porezne olakšice. Budući da tamo svi plaćaju porez, nemoguće ga je ne platiti, pa je to važna stavka. I to pokazuje koliko je brak formalnost. Inače, Švedska je zemlja emancipiranih žena i muškaraca koja bi svima trebala poslužiti kao uzor. Ponekad čujem komentare kako su žene tamo čak previše emancipirane!
Kakav je Vaš stav o braku?
– To je ekonomska i socijalna institucija prije svega.
Gdje je tu ljubav?
– Historijski gledano, brak nije imao nikakve veze s ljubavlju do unazad dva stoljeća. Onda se s vremenom, kroz romantičnu literaturu i Hollywood, brak idealizirao do te mjere da danas ljudi očekuju da im cvatu samo ruže. Ili još gore, da im partner ispuni sve potrebe i očekivanja. Čak i ono što nije realno. Vjerojatno zato toliki broj brakova i krahira. Jednostavno, ne možeš dobiti sve od jedne osobe. Zato postoje i drugi ljudi.    
Kako gledate na ideale ljepote i mladosti: kao na nešto normalno ili nametnuto?
– Kult mladosti, produktivnosti, ljepote, odnosno hedonizma – to nam sve dolazi iz Amerike i time je zapadna kultura obilježena. Pogotovo zato jer je potrošačka industrija shvatila da su žene ogromni potrošači, ne samo modne nego i kozmetičke industrije, industrije lijekova, kozmetičke kirurgije... Sve to se prodaje upakirano kao ljepota, dugovječnost, mladost. A cilj je kako od svega živog na ovom svijetu izvući profit. Ideologija ljepote i mladosti služi da od žena-potrošača izvuče dobit.
Da li Vas brine starenje?
– Ja sam sretna da mogu proslaviti 61. rođendan. Meni je svaka godina više neka intimna pobjeda, jer sam se za nju morala izboriti. Mislim da se ranije mnogo ležernije starilo. Sjećam se svoje bake i prabake i vremena kada se od jedne žene u šezdesetim godinama nije očekivalo da izgleda kao da joj je četrdeset, da se šminka ili oblači poput tinejdžerke. Ako pogledate današnju modu, ja se nosim kao moja kćer. A zapravo možete teško i kupiti išta drugo što ne izgleda tinejdžerski. Alternativa je da izgledate poput poslovne žene ili pak dame. Što ne želim.