Vesna Parun

Ne vjerujem u vrlinu gospodara.
Pamtim kako ruke bičevi postaju,
i kako je zagrljaj muškarca strašan
kada se odmaraju osvajači
i kad se u njihovu zahvalnu glasu
opet čuje zavijanje vukova.

(Vesna Parun, Ropstvo)

Ima stvarno naivnog svijeta. I, nekako, među tim, naivnim, ima pametnih, važnih ljudi velikog iskustva. Onih što su, kao, recimo, Vesna Parun, ubijeđeni da s ove strane Save nije kako jeste, nego da stvarno, ali stvarno, tu žive ljudi dobri ko u starim pričama. “U školi se moglo naučiti mnogo, i u osnovnoj i, kasnije, u srednjoj, i o gramatici i o prirodopisu; manje o povijesti i o zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu – gotovo ništa”, rekla je Vesna Parun. Opet, eto, Vesna Parun, može je pitati ko god hoće, o Bosni i Hercegovini i njenim ljudima misli tako da bi joj naredne godine, desetog aprila, na osamdeset i deveti rođendan, iz Sarajeva trebalo poslati, ako ništa, ono cvijeće i čestitku. Toliko, naime, Bosnu ne idealiziraju ni oni što su se u njoj i od nje okoristili, a kamoli oni kojima je nabijala žuljeve i u kojoj su dobili tifus. Ali, rekosmo, ima naivnog svijeta – da je to teško za povjerovati.
Puno manje od naivnih, ima mudrih, onih čija mudrost, kako je rekla Vesna Parun, nije skupljana po školama, nego su je sami učili od života i ljudi. “Ođe, brate, umjetnike cijene samo kad umru”, kazao je jedan crnogorski kapetan, moreplovac iza kojeg je nekoliko decenija plovidbi od Kotora do Japana i šire i duže. Bit će da je u pravu. Treba, uostalom, i to pitati ženu koja je samu sebe proglasila dopisnom hrvatskom besmrtnicom.
Nigdje u biografiji Vesne Parun ne piše da u njoj, Vesni, ima bosanske krvi, ali ona sve ono dobro iz svog karaktera pripisuje kombinaciji otočkih, dalmatinskih i bosanskih gena. Nije to, zapravo, ni toliko važno. Život je čudo, što bi rekao onaj jedan što dokazuje kako čovjek može ne biti Bosanac, makar mu pelene sušili na Vječnoj vatri, dok neko, Vesna Parun, može biti i Bosanka, makar bila rođena na otočiću Zlarinu kod Šibenika, još one neke 1922. godine.
I formalno i suštinski, Vesna Parun je jedna od najvećih i najznačajnijih hrvatskih pjesnikinja u povijesti književnosti te države. Formalno nije, ali suštinski jeste, Vesna Parun i jedna od najznačajnijih pjesnikinja na jezicima slavenskog juga, pa, da se ne lažemo, i šire.
“Šamac – Sarajevo, to je naša meta, izgraditi prugu, još ovoga ljeta”, slogan je radne akcije na izgradnji željeznice između bosanske prijestolnice i gradića u kojem su rođeni, pored ostalih, Alija Izetbegović i Zoran Đinđić. I nije ga, da ne bude zabune, napisala Vesna Parun: ona je tu, na akciji, radila; da bi između dva lopatanja doživjela prvi veliki sudar s ideologijom u kojoj se poezija najmanje mjerila estetskim normama. Njena zbirka Zore i vihori, prva od 87 ili 88 knjiga koje je objavila do sada, proglašena je, recimo tako, nepodobnom! Nije, međutim, ona imala vremena za sud partije. Lijepa Dalmatinka završava u bolnici, jedva preživljava tifus i shvata da ljubav koju je prema jednom muškarcu osjećala od 1938. godine, njoj nije suđena. U spomen toj ljubavi, napisala je jednu od najljepših pjesama na ovdašnjim i mnogim jezicima: …Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah/ u noćima oštrih mrazova./ Neka te miluje dječak kojega zaštitih/ od uhoda na pustom drumu./ Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah/ svojim suzama…Pjesma se, je li, zove: Ti koja imaš nevinije ruke od mojih.
Siromašno djetinjstvo, česta seljenja i očev odlazak u partizane, uz njeno svjedočenje dolaska nacizma, odredili su Vesnu Parun kao društveno i političko biće. Temeljna načela ona nije promijenila ni dan-danas, o čemu je pismom, devetog maja ove godine, na Dan pobjede nad fašizmom, obavijestila članstvo Društva hrvatskih književnika, ispisavši se iz te asocijacije jednom i zauvijek. “Negdje pod konac devedesetih, po osnutku nove i nezavisne Države Hrvatske, u taj se etničkom čistkom u DHK preobražen politički purgatorij ponovo upisah. Dragovoljno. Jer starost je već tu, a samcata, na dalekoj periferiji više od pola stoljeća, imat ću bar nešto nalik na trudbenički sindikat. O, tempora, o mores! Krajnji, pak, povod za današnju moju subverzivnu odluku današnji je datum. Da, upravo on. Veliki Dan pobjede antifašizma i možda nešto manje velik Dan Europe: deveti svibnja. Prije 65 godina oslobođenim gradom hodam kao da letim, prvi put u životu slobodna. Nitko sam i ništa, ali znam da postojim. I eto; dan pobjede naroda nad Infernom. Hodam i letim, ali sama…”
Vesnu Parun nisu, kao druge klasike, vozale predsjedničke jahte, po njoj se ne zovu nagrade niti se neko može sjetiti njenih diplomatskih funkcija: ona je, nakon jedne nesretne ljubavi i još jednog, ništa boljeg braka, živjela od pisanja. I živjela za pisanje. Zato, uostalom, nikada nije napravila hiruršku intervenciju, te tako odstranila “problem” kojim bi sačuvala ljepotu. Vesna Parun se bojala da nakon skalpela više neće moći pisati!
Uz sve zbirke poezije, prozu i drame, Vesna Parun stari sama, već deset godina u Stubičkim Toplicama kraj Zagreba, gdje je ponekad obiđu političari i novinari, i gdje, iako teško, hoda i, što je puno važnije, slabo vidi, još piše. Stihove pune erotskog naboja, pa onda one satirične i, na kraju, “nogometne”. Da, ona, Vesna Parun, u svojoj osamdeset i osmoj ispratila je sve utakmice posljednjeg Svjetskog prvenstva u fudbalu, pa o tome napisala pjesmu, ali je niko nije objavio: urednicima nekakvog dnevnika bilo je skupo platiti honorar najvećoj živoj hrvatskoj i jednoj od najznačajnijih slavenskih pjesnikinja.
S godinama čovjek ostaje bez želja. Vesna Parun ima još jednu: da se vrati na Zlarin i tamo, polako, čeka besmrtnost. U naivnom vjerovanju da bi joj, da je rođena u Bosni i Hercegovini, starost bila ljepša, ili, barem, manje samotnjačka. Makar prolazila i bez onoga kojem je pjevala: Da si blizu, naslonila bih čelo/ na tvoj štap i nasmiješena/ ovila bih ruke oko tvojih koljena./ Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna/ ne može da usne ni u noćnoj travi/ ni na valu morskom, ni na ljiljanima.