Svijet odraslih

Volim ljude pitati šta su željeli biti kada su bili mali. Zato jer je to uvijek toliko različito od onoga što su zapravo postali. Kao da se negdje, u jednom trenutku, oni prvi snovi o tome kako će voziti mlažnjake, propinjati se na prste na najvećim svjetskim scenama ili liječiti i ljude, a ne samo plišane medvjede, izgube pod atomskim udarom stvarnosti. Rijetko sam kada upoznala nekoga ko je ostao dosljedan snu koji je imao kao šestogodišnjak. Čak i tada mi se činilo kako je priča o tome kako je oduvijek znao šta želi biti zapravo nakalemljena kasnije. Dodata kao neka vrsta opravdanja sebi – to si oduvijek želio. A onda, ima tu još jedna stvar. Iako su zanimanja najčešće tako tipizirana i stereotipna – ne znam djevojčicu koja nije željela biti frizerka ili učiteljica, neka od njih ti kažu mnogo i o tome u kakvom se vremenu živjelo.
Moja majka je tako sanjala da postane doktorica. Ne zato što je bila zanesena dostignućima velikih žena koje su se proslavile u nauci (mislim da za njih tada kada je sanjala o bijelom mantilu nije nikada ni čula), nego zato što je kao ratno siroče koje su potucali od jedne do druge ustanove dobila trbušni tifus. I zamalo umrla. I kroz visoku temperature, u kojoj je zauvijek izgubila mlađu sestru, koju su odveli negdje jer je ona samo na tren zaspala i pustila joj ruku da je više nikada ne nađe, zapamtila kako je na stolu neke doktorice vidjela grozd crnog grožđa. Da je moja majka bila iz Hercegovine, a ne iz drugog, hladnog kraja Bosne u kojem teško uspijeva išta osim šljive, možda joj to ništa ne bi značilo. Ustvari, sigurna sam da ne bi. Ovako joj je grozd crnog grožđa bio veliki kao kuća na tri sprata. I jako je poželjela postati doktorica jer samo doktorice imaju tu privilegiju da na svojim stolovima imaju to divno voće.
Trebam li i reći da nije nikada postala doktorica. I da je mantil koji je nosila do kraja radnog vijeka bio plavi, onaj koji su u to doba nosile frizerke zaposlene po državnim frizerskim salonima.
Ne znam koliko bi grozd grožđa danas nekoga, bilo koga i pod bilo kakvom temperaturom, natjerao da poželi biti doktor. Današnja omladina, a mrzim taj izraz jer podrazumijeva, između ostalog, i to da sam ja iz nekog prošlog vremena, mnogo je pragmatičnija. Oni žele postati nešto do čega se dolazi jednostavnije od haman desetogodišnjeg studiranja, stažiranja i nerviranja. Doktori postaju oni kojima je do toga da pomažu ljudima i na stolu imaju grozd crnog grožđa, koji je realno jeftinih tri i po markice za kilu. I ne bih ovdje o kesama ili kovertama – možda neki drugi put, ali čemu grožđe kad na stolu možeš imati mnogo konkretnije stvari. A da pritom radiš malo ili ništa.
Volim pričati s djecom. Koja i dan-danas kada ih pitaš šta će biti kada odrastu kažu kako će biti učiteljice ili piloti. I po tome osjetiš kako su neke stvari klišei kojih će se civilizacija teško riješiti. Ali se ponekad i iznenadiš. Gdje je civilizacija otišla, ili bolje: zabasala. Nedavno sam pričala sa kćerkom naših poznanika, malo starijom od moje, i ostala potpuno iznenađena izborom njenog zanimanja. U godinama kada snovi o balerinama već počinju da blijede pod udarom realnosti, doimala se potpuno sigurnom kako je napravila pravi izbor. Rekla mi je, najozbiljnije, da je njen najveći san postati fashion guru. I objasnila to bolno jednostavno: želim biti poznata.

Kažem, izbor zanimanja mnogo govori o dobu u kojem se živi. I naravno da se slažem s tim da su djeca, pa čak i oni koji nisu djeca, oduvijek željeli biti glumci i pjevači iz istog razloga iz kojeg i kćerka mojih prijatelja, ali mi je bilo fascinantno kako ona nije spomenula niti jedno od tipičnih estradnih zanimanja. Čak nije poželjela biti ni manekenka, što je mnogo logičniji izbor za nekoga ko želi i modu i slavu nabrzinu. Ovo je mnogo bolje, rekla mi je, jednostavno pobijajući sve moje čuđenje. Sve to znači da moram nešto da radim. Ovako samo stojim na televiziji i komentarišem kako se ko obukao.
Imam veliko poštovanje prema svim zanimanjima. Nisam od onih koji sami kreče ili popravljaju slavine, jer smatram kako neko ko je učio škole da bi to radio treba od toga da živi. S druge strane, ni danas nisam sigurna kako zaista odgovoriti na pitanje da li odjeća čini čovjeka. Ako ga čini, zar je moguće tako jednostavno biti čovjek, a ako ne – zašto se onda svi toliko trude. Znam da mrzim kada me pozovu na neki događaj koji podrazumijeva bilo kakvu obaveznu garderobu, jer danima razmišljam šta i kako spariti da ne budem pretenciozna, ali i smiješna, da sakrijem višak i dodam na manjak, da ne potrošim puno, da se ne zaletim i ne kupim nešto što ću obući jednom u životu, da imam i tašnu i cipele koji odgovaraju, da... Uglavnom, dobro se napatim za nekoga kome, generalno, zaista, ali zaista, nije stalo kako izgleda. I čija sujeta je podnosila i mnogo jače udare od onih da u novinama izađe kako izgledam ovako ili onako. Prije svega, ko će mene i dati u novine. Ali, kažem, mislim. I živim u neugodnoj panici koja vodi tome da sve isplaniram, pa se onda tri puta presvučem, pa kasneći barem deset minuta na to gdje god sam krenula, vratim ono što sam prvo planirala. I budem nesretna cijelo veče. Ne zato što ne izgledam sjajno, nego zato što znam, ZNAM kako ono što je do prije par godina bila stvar kafanskog trača, a danas je postala zanimanje, ne može biti nešto čemu ću posvetiti svoje vrijeme. Znam koliko je užasno to što niko ne komentariše način na koji neko govori i šta govori, što je ono što neko radi postalo manje važno od toga koju tašnu ili traku za kosu nosi, i što komentatori svih gramatičkih grešaka u našim medijima i od strane poznatih i od strane novinara, a naročito od strane onih koji se proglašavaju guruima mode, nikada neće dobiti prostora koliko ih dobiju komentatori modnih zločina. Ali, kažem, i pored sve tuge i žalosti – ja opet isto. Svakoga puta.
A onda naletim na djevojčicu u ranom pubertetu koja želi postati komentator oblačenja kako bi bila poznata. I fola radi predložim da prokomentariše to kako smo svi mi obučeni. I ona počne. I dok su se svi smijali i bilo im pravo simpatično, ja sam negdje duboko osjećala strašnu jezu. Od jezika koji mi je tako poznat, od komentara koji su tako plitki, od suvišnog bavljenja suvišnim. Strašnu. Toliku da sam joj, kada je po završetku cijelog procesa prema meni okrenula svoje prelijepe oči puna iščekivanja, rekla samo: znaš, doktorice na stolu drže grožđe.
Što ona nije shvatila.
I ko bi.

(Gracija 140)