Glumačka sujeta upropaštava igru

Spremao se da postane stolar, čak je kupio i mašinu za hoblanje. Koja danas stoji neiskorištena. Nakon gimnazije i vojske, Senad Bašić (47) otkrio je ljubav prema poeziji i književnosti i odlučio izaći na prijemni ispit na netom otvorenoj Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Kao jedan od dva muškarca na klasi profesora Bore Stjepanovića, diplomirao je glumu i od tada do danas odigrao preko stotinu uloga. Jedan od najboljih bh. glumaca po mišljenju kritike i publike, igrao je u nagrađivanim filmovima, kultnim predstavama, a u posljednjih nekoliko godina predaje na ASU. Danas ga šira publika zna po njegovom televizijskom debiju, ulozi Faruka u seriji Lud, zbunjen, normalan. Nedavno je imao premijeru filma Estrelita reditelja Metoda Peveca, odigrao dvijestotu predstavu Umri muški, a teško je zaobići i dvadeset pet godina Audicije. Otac, muž i već šest godina djed, Senad Bašić pokušava posao ne nositi kući, ali i priznaje kako je to teško. “Volio bih da sam discipliniran kao neki činovnik koji nikada neće pričati koja akta je danas slagao. Ali pošto je posao koji radimo toliko psihički i fizički neodvojiv od nas, čovjek ne može a da ne pređe granicu.”
 
Čega se sjećate iz djetinjstva?
– Seoba. Mislim da se naša familija selila devetnaest puta. Najviše se sjećam tih seoba i tog nerazumijevanja zašto se toliko selimo.
Da li ste se na Akademiji konačno skrasili?
– Ja sam strašno neupućen ušao u taj svijet, ali sam bio super student, na Akademiji sam se našao. Halapljivo sam učio i stekao dobre radne navike i to da učim mnogo.
Može li se za nekoga sa sigurnošću reći da će biti dobar glumac?
– Ne vjerujem da se to može reći sa sigurnošću. Ne vjerujem da se to može vidjeti na prijemnom ispitu, ili tokom studiranja. Sasvim sigurno ne kakvu će karijeru napraviti. Može se vidjeti da se neko izdvaja, ima više individualne sposobnosti, ali ako se to ne njeguje, ako se upropasti, onda ni to ne može pokazati ko će biti kakav glumac. Često neki osrednji studenti, gotovo loši, naprave dobre karijere. Nema formule koja kaže uradi to i to i bit ćeš dobar glumac. Stvari su kompliciranije nego što se čine.
Obično se kaže kako se radi o najsujetnijem zanimanju. Je li to tako?
– Ma kakvi! Glumci nisu sujetni ljudi. Mislim da su najmanje sujetni od svih umjetnika, da ne kažem u nekim drugim oblastima: ljudi na vlasti, doktori... Glumačke su sujete apsolutno infantilne, benigne i ne mogu nikome učiniti nikakvo zlo. Glumci su osuđeni jedni na druge. Iako su u nekoj vrsti takmičenja, osuđeni su na tim, i tim mora igrati dobro. Tu sujeta samo smeta i to svaki dobar glumac zna. Sujeta upropaštava igru. Mi ne znamo šta je sujeta.
Smeta li Vam što Vas više ljudi zna kao Faruka nego kao Hamleta?
– Ne smeta. To je priroda tog medija. Televiziju gleda milion ljudi, a u Kamerni teatar stane sto šezdeset. Jedno vrijeme sam klasificirao medije po nekim vrijednostima i dugo sam govorio da je najvažniji teatar, poslije toga film i tek onda televizija. Međutim, to više nije tako. U zadnjih petnaest godina unutar jezika glume i režije mnoge inovacije donijela je upravo televizija, pa sam i ja odustao od klasifikacije da je teatar nešto najviše. To je malo engleski, konzervativno. Danas mislim da su ravnopravni svi mediji koji traže glumu.
U čemu vidite glavni razlog uspjeha serije Lud, zbunjen, normalan?
– Ako se govori o uspjehu, očigledno je imperativ da bude nešto naše, autentično i oslobođeno kompleksa. Naši su uspješni filmovi jako lokalni. I ja smatram kako treba afirmirati ono što je naše. Njegovati, zavoljeti ili barem ne mrziti. Koliko ima Bosanaca i Hercegovaca koji mrze i zemlju i gradove i ljude. To je strašno osjećanje. Znam jednog koji kaže da nigdje nema ružnijih kuća nego u BiH. Strašno je kada neko s takvim osjećanjem živi dvadeset godina. Mora da ima i nešto lijepo. Možda je lijepa šupa pored te kuće.
Čemu se smijete­?
– Rijetko se smijem. Od srca sam se nasmijao prije nekoliko noći, gledajući na televiziji neku djevojku koja je u emisiji o plastičnoj hirurgiji radila neku bizarnu plastičnu operaciju, tako da isprva nisam povjerovao ni da sam dobro čuo. Onda sam se smijao do suza. I taj smijeh završio mišlju kako se mora desiti neki strašni rat, svjetski rat, da izbaci gluposti ljudima iz glava.
Kako birate uloge?
– One biraju mene.
Sigurno nešto ipak odbijete?
– Ono gdje vidim da gluma nije potrebna. Ne mogu reći da sam birao stvari koje sam radio do sada. Možda sam svojim neznatnim dijelom inicirao da to budem baš ja. Ali je smiješno i razmišljati o tome da nešto biram – kao da imam hrpu scenarija na stolu. Može da bira glumačka elita unutar Hollywooda ili Evrope, koja čak i ne čita scenarije. Nedavno sam čuo da svako od njih traži da im se uplati pola miliona dolara samo da pročitaju scenarij. Time ne garantirajući da će igrati, to je samo mig, vrijedan pola miliona, da bi možda mogli; time, naravno, provjeravaju i koliko je neko ozbiljan. Kada bih ovdje tražio da mi neko uplati hiljadu maraka da nešto pročitam, mislim da bi me linčovali. Čak i sto maraka.
Da li ste imali osjećaj da je prošlo 25 godina od prve Audicije, ili da predstavu Umri muški igrate dvije stotine puta? Kako je shvatiti da stariš?
– I sam ne znaš da je prošlo dvadeset pet godina. Glumac ima neku vrstu profesionalne deformacije kada su godine u pitanju, jer se cijeli život igraš. Tako zaigrani mi i ne vidimo da je prošlo dvadeset pet godina. Ne znamo mnogo o starenju. Meni je četrdeset sedam godina, a igrao sam tu predstavu na isti način na koji sam igrao tada.
Dakle, nemate osjećaj da starite?
– Naše zanimanje nosi takvu radost igre da mi ne znamo da starimo. Kad tijelo izda, tek onda kažemo – izgleda da sam ja ostario. Krene stomak, sijede... Alain Delon u jednom filmu kaže kako nije ostario, nego je sazrio. Pa tako i ja, kad se pogledam u ogledalo, kažem kako nisam posijedio, nego sam posjajio, pretvarajući u igru i priču o starosti.
Postoji li ipak nešto što Vam govori kako ste zakoračili u tzv. srednje godine?
– Ima toga. Kao mlađi bio sam mnogo luđi, lakše pribjegavao ludostima. U ovim godinama mi je malo teže da prihvatim ludosti i da se upustim u njih. Po tome osjetim krizu srednjih godina. I malo mi je žao zbog toga.
Smeta li Vam javnost privatnog života?
– Smeta. Volio bih kada bih to mogao odvojiti.
Spadate u sretne roditelje koji su preživjeli pubertet svoje djece. Kako je bilo?
– Teško. Djetinjstvo su proveli u ratu i siguran sam da je to velika trauma. Ako ima išta u tom formiranju ega, oni su se formirali u jednoj potpuno nasilničkoj strukturi. Ništa nije bilo bolje ni poslije rata, u tom nazovi miru. Naši sistemi vrijednosti su u opoziciji. Ne samo kod mene, nego i svih roditelja generacije iz devedesetih godina. Osobine koje su u našem sistemu vrijednosti bile nepoželjne, postale su važne. I roditeljima moje generacije  je teško podizati djecu unutar nakaradnog sistema koji insistira na proizvodnji primitivnih kapitalista.
Da li Vam je žao što se Vaša djeca nisu odlučila baviti Vašim poslom?
– Nije mi žao. To bi bilo kao da je neko pitao moga oca da li mu je žao što mu sin nije otišao u šofere. Mislim da roditelji ne smiju da nameću svoje sklonosti i ambicije. Tanka je linija na kojoj roditelj iz najbolje namjere može da bude i strašan zlostavljač, tako da nisam neko ko bi ih nagovarao. Objektivno, njih to ne interesira. Zanima ih da ja to radim, iz ovog ili onog razloga i to je sve.
Rano ste se oženili i dugo ste u braku. Kako gledate na brak?
– Brak ima i prednosti i mana. To je, ovako kako ga mi znamo, neka građanska tvorevina, pristajanje muškarca i žene na mane i vrline onog drugog, na neku vrstu saveza. Koji jeste zasnovan i na ljubavi i svim onim toplinama i nježnostima, ali je prevashodno savez u kojem dvoje pokušavaju zajedno da pušu u neku tikvu. Savezništvo je jako važno. Danas smo često u situaciji da gledamo kako dužnosti i obaveze oduzimaju vrijeme za emocionalnu bliskost koja je neophodna. Brakovi se pretvaraju u trku, pa ljudi pate za svim onim emotivnim što ostaje zanemareno.
Šta trenutno čitate?
– Sad sam baš kod kuće ostavio Talmud. Ne znam šta mi bi, krenuh da čitam i super mi je. Došao sam do onoga kako kupovati vezicu na pijaci i koji snop – s dužim ili kraćim prućem. Pa nije loše kupiti ovaj sa dužim, jer je to što je duže višak.