Na putovanju otkopčam svoj duhovni rajsferšlus

Ne sjeća se, kaže, šta se dešavalo dok je bio u stomaku, ali čim je izašao na svijet i bio dovoljno veliki da stane u djedov ruksak, krenuo je uzbrdo. I od tada traje njegova veza s planinom, koja je neprekinuta do danas. Zehrudin Isaković (44) je novinar i direktor agencije FENA, ali je prije svega ljubitelj prirode, alpinista koji je znao da će krenuti na daleke ekspedicije još dok je kao dječak čitao memoare Roalda Amundsena, čuvenog norveškog polarnog istraživača, zbog kojeg je spavao zimi kraj otvorenog prozora, u vreći za spavanje, pripremajući se za avanture. To ga drži do danas, kada se penje po vrhovima višim od 8.000 metara. Na ovim našim visoravnima, zainteresirao se za stećke i srednjovjekovnu Bosnu, te su tako nastali dokumentarni filmovi o Povelji Kulina bana i stećcima (Povelja Kulina bana, Stećci – posljednja bosanska tajna). Isaković je Povelju prvi put vidio u Rusiji, pa je taj komadić pergamenta na njega ostavio takav uticaj da je odlučio istražiti sve – čak i to kakvim je mastilom Povelja pisana i na kakvoj koži.

Šta ste otkrili nakon što ste u Rusiji vidjeli Povelju Kulina bana?
– Ustanovili smo da je pergament od ovčije kože, barem primjerak prvog prijepisa. Danas postoje tri povelje i niti jedna nije u BiH. Povelja koja se smatra originalom i golim okom se vidi da je najstarija nalazi se u Ruskoj akademiji nauka, u njihovoj biblioteci na odjelu slavistike. A za mastilo je ustanovljeno da je od šišarike.
Koje su karakteristike života tog vremena koje nedostaju današnjim ljudima?
– Vjerujem da su naše planine u srednjem vijeku bile mnogo življe. Ljudi su živjeli na visini, a doline su bile puste. Uzvisina ti daje mogućnost da, kada je vedro nebo, vidiš zvijezde, izlazak i zalazak sunca... Mi danas u većim gradovima ne razmišljamo o tome. Ko gleda zvijezde iznad Sarajeva? Vjerujem da je takav način života ostavljao traga i na duhovnost ljudi tog vremena, upravo kao što okolnosti našega suvremenog života ostavljaju traga na nas.
Šta ste pronašli o samom Kulinu? Da li je on zaista bio tako pozitivna osoba kakvom je danas predstavljaju?
– Protiv sam toga da stvaramo vještačke mitove, nisam ni za idealizaciju bilo koga, pa ni samog Kulina bana. S druge strane, jedno je nedvojbeno: ne postoji negativan trag o tom čovjeku. Pozitivno narodno predanje, koje se vuče stotinama godina, ostalo je do danas: u dječijim igrama, u narodnim poštapalicama, u svakodnevnoj običajnosti… Kulin, naravno, nije mirisao na Cavallija, a sa stanovišta današnjih interesiranja, možda smo oštećeni jer ne znamo šta je imao u frižideru ili šta bi o njegovom stilu rekao modni guru, da se našalim. Međutim, sasvim je sigurno – a to je ono što je za nas važno –  da je bio vizionar koji je napravio hrabar iskorak u reforme, čije je pozitivne efekte narod osjetio. U Kulinovo doba dobro se živjelo, i a narod mu se zahvalio na način da ga je upamtio kao velikog i dobrog čovjeka. Dakle, ništa ne valja idealizirati, ali, ipak – sve najbolje o Kulinu.
Kako gledate na to da se danas u BiH djeci uopće ne daju staroslavenska imena, odnosno da su ona gotovo zaboravljena?
– Čini mi se da su samo Slovenci uspjeli sačuvati originalna staroslavenska imena. Oni još uvijek imaju imena poput muškog imena Samo ili ženskog Niža, što su sto posto slavenska imena. Mi smo pod uticajima Istoka i Zapada, te različitih religija, došli do imena koja se danas daju djeci u BiH. Volio bih da imamo više staroslavenskih imena inspiriranih bosanskim srednjovjekovljem.
Tražite li na putovanjima Bosnu i Hercegovinu ili prije uočavate sasvim suprotne stvari?
– To je ono što radiš po automatizmu. Kad si negdje na Tibetu, prvo što ti padne na pamet jeste dobar espresso, koji možeš popiti u sarajevskoj Ferhadiji, ali gore u Tingriju ili Nilamu ne možeš. To je organska potreba i neminovno je da se nametne kao neka usporedba. S druge strane, za putnika koji želi da put doživi u njegovoj punini, najbolje je da pokuša zaboraviti sve što zna od ranije i da u novo iskustvo ulazi kao tabula rasa, dakle, čist papir, bez predrasuda. Dakle, pogrešno je zamisliti espresso na Tibetu. Mnogo ljudi proputuje cijeli svijet, ali to rade duhovno zakopčani do grla. Da bi se putovalo i da bi taj put imao nekog efekta i smisla, morate raskopčati rajsferšlus i putovati otvorenih grudi i uma, spremni na svaku vrstu različitosti.
Šta Vas je privuklo alpinizmu?
– Činjenica da se srećeš s jednim tako brutalnim izazovom kao što je borba za život, smrtna opasnost, alpinizmu daje specifikum. Osim ovoga, alpinizam nosi još jednu važnu komponentu. Penjući se, odlazeći na teško pristupačne i daleke vrhove, susrećeš se s najljepšim dijelovima svijeta. To su djevičanski, rijetko posjećeni predjeli, gdje prirodu možeš doživjeti u svoj njenoj nepatvorenosti i uzvišenosti – onako, rusoovski i robinzonski. Dok ovo govorim, prisjećam se da smo iznad Chamonixa, recimo, visili tri noći na konopcima, penjući se ka vrhu. Ja sam znao šta se dešava u gradu u tom trenutku, a ljudi iz grada, ukoliko nisu bili u situaciji u kojoj sam bio ja, nisu imali priliku da znaju kako je meni. Iskusiš život s više aspekata. Pa i sebe bolje upoznaš, na kraju krajeva.
Kako se osjeća čovjek koji tri dana visi u stijeni?
– Hm, osjećaji su pomiješani. Tu su i strah i radost, i bol i ushićenost, i romantika i adrenalin, jedno haotično stanje duha i tijela. Mi smo u toj šamoniškoj stijeni Petit Drua ostali neplanirano dugo – tri noći i, bogami, već pomalo strahovali za konačan ishod. Treći dan smo jeli posljednje ostatke instant-supe, pili vodu od otopljenog snijega direktno sa stijene, a iza nas je ostajao krvav trag od poderane kože na prstima ruku. Pa, evo i mašti vaših čitatelja ostavljam da se poigra s tom situacijom. Još želim reći da je usred te alpinističke bure znalo biti vrlo romantično. Predvečer se ispod stijene, uz zalazak sunca, moglo čuti zvono koje je najavljivalo posljednju vožnju turističkog voza koji se s “ledenog mora”, kako kaže fraza, vraća u sigurnost Chamonixa. A dole, u gradu, palila su se prva svjetla, dame izvodile pudlice u šetnju, gosti u kafanama bezbrižno pili velike krigle piva…
Jeste li tada posmislili “nikad više”, ili je i to dio planinarskog uživanja?
– Teško je objasniti kako smo, usred neizvjesnosti, nalazili snage za uživanje u zalascima i izlascima sunca, purpurnom crvenilu Mont Blanca i stotini drugih alpskih vrhova. Uglavnom, preživjelo se, i sada se, evo, spominje. Tokom penjanja bio sam čvrsto uvjeren da se više nikada neću upustiti u tako nešto. Međutim, jesam i opet bih. Jer jedino kada si na tako brutalan način suočen s krhkošću svoje egzistencije, možeš uočiti da u životu nema malih i velikih stvari. Male stvari u životu su možda najveće. Šetnja, osmijesi…
Kako nakon takve ekspedicije dolazite u kancelariju i radite jedan sjedilački posao?
– Upravo te suprotnosti i jesu životni izazovi. Posao radim kako najbolje mogu, nekada sjedim i deset sati za radnim stolom. Inače, ova me tema podsjeća na priču jednog Njujorčanina pod Everestom: rekao je da će, kada bude sjedio u New Yorku u omiljenom kafiću, naručiti turu prijateljima, i svi će nazdraviti, ali će samo on u džepu imati fotografiju s vrha Everesta. Ta fotografija će mu davati posebnu snagu da u svakodnevnom životu ostvari neku puninu. Tako i meni sjećanja na ekspedicije daju snagu da radim dugo i naporno.
Kako teku pripreme za ekspediciju?
– Pripreme su duge i teške. Da je jednostavno popeti se na vrhove preko 8.000 metara, svako bi to radio. Njima se morate posvetiti kao religiji, živjeti s njima godinu dana, ukoliko želite da to penjanje ne bude tek jedna banalnost u vašem životu, nego kruna posebnog odnosa prema planini, prema sebi, ako hoćete, i prema ljudima i okolini. Evo, recimo, za jesen se spremam na jedan vrh koji se zove Cho Oyu, koji je šesti vrh po visini na svijetu – visok je 8.601 metar. Cho Oyu znači Tirkizna božica, pa je i tako divan naziv jedan od mojih motiva za ovaj uspon. Inače, već sada svaki dan odvojim izvjesno vrijeme da se duhovno-fizički spremim za suočavanje s Tirkiznom božicom. Pa ipak, pored svega toga, rezultat je opet neizvjestan. Jak vjetar, olujno nevrijeme može sve pokvariti. Tako je s penjanjem na visoke planine, nema labavo, nema garancija.
Šta je s fizičkim sposobnostima?
– Fizičke pripreme su zahtjevne. Već četiri godine svaki vikend sam u planini, ukoliko baš nisam spriječen drugim obavezama, a tokom sedmice idem na dodatno trčanje. Aerobne sposobnosti moraju biti podignute na izuzetan nivo. Postoji Cooperov test da za dvanaest minuta istrčiš 2.800 metara, moraš biti u stanju pretrčati deset do petnaest kilometara solidnim tempom, moći velike visinske razlike savladati u danu. Pored toga, morate posjedovati sposobnost kretanja po planini – kretanje po snijegu, ledu, penjanje, kraći prelazi preko stjenovitih zidova moraju biti rutina. To se sve postiže stalnim treningom. A ti treninzi su meni zadovoljstvo jer se odvijaju u ambijentu koji volim.
Gdje se u BiH trenira za penjanje na najviše svjetske vrhove?
– Moje omiljeno mjesto za trening je u dolini Neretve, ulaz prema planini Čvrsnici, dolina Dive Grabovice. To je predivna lokacija, nekadašnje kraljevsko lovište, pa savezno lovište, a danas se pokušava napraviti park prirode. Tamo sjekira nikada nije radila i ambijent je onakav kakav je bio u predkulinovo vrijeme. Uspon počinje s male nadmorske visine, a onda, u gotovo vertikalnom usponu, savladavate 1.700 – 2.000 metara visinske razlike i prolazite kroz tri-četiri godišnja doba. Na tom mjestu kontroliram formu.
Postoji li dobna granica za bavljenje alpinizmom?
– Zavisi od povijesti života. Ako se neko ko je pio ili pušio tri kutije duhana dnevno u četrdeset i petoj naprasno odluči popeti na neki vrh, to jeste lijepo kao odluka da se posveti zdravom životu, ali teško da će uspjeti. Za planinske gorostase je, ipak, potreban kontinuitet treninga od desetak godina, potreban je dugotrajan odgoj tijela, a bogami i duha. To je nešto što se ne može dobiti za godinu dana treninga. Što se tiče dobne granice, kod ljudi koji imaju kultivirana tijela ona ne postoji. Najstariji čovjek koji je popeo Everest imao je oko osamdeset godina; najmlađi dječak popeo se sa četrnaest. Ali je uobičajena dob između dvadeset pet i, recimo, četrdeset pet godina.
Koje osobine treba posjedovati kako bi se uspješno popelo na vrh?
– Nije loše biti malo kao magarac, tvrdoglav, ali ne previše, jer bi magarac možda poginuo. Dakle, treba biti tvrdoglav s određenom suptilnošću. Svakako se kod prve prepreke ne smijete uplašiti i odustati, nego biti čvrst u nakani da ostvarite cilj. Posebno teško u alpinizmu je to što nema odlaska u svlačionicu nakon završenog penjanja. Kada se popnemo, tek tada predstoji ključna borba za život. Visina od preko osam hiljada metara izaziva euforične reakcije, umor, nespavanje, gubitak koncentracije... Kvaka je ostaviti dovoljno snage da se živi spustite u bazu. Najveći broj smrtnih slučajeva na Himalajima nastajao je pri povratku.
Koji Vam je trenutak bio najteži?
– Pri pokušaju uspona na Mount Everest zaustavilo nas je monsunsko nevrijeme na 7.550 metara, bilo je nemoguće ići dalje i šerpasi su odbili da nas vode. Bilo je očito da se moramo vratiti i to mi je palo teško, jer sam znao da na neki način pada u vodu sav trud koji sam uložio. S druge strane, kada sam se vratio i kada su se stvari slegle, shvatio sam da je i to veliko iskustvo i da treba da budem zahvalan tom kapitalu koji sam donio sa sobom. I što sam se uopće vratio. Kosmička je šteta što planina ne može govoriti. Planine skrivaju najuzvišenije primjere prijateljstva.
Šta se jede na visini od osam hiljada?
– Tekućina je ključni faktor u procesu aklimatizacije, ali i faktor koji te dotuče ako mu ne pristupiš dovoljno odgovorno. Čovjek mora popiti najmanje četiri litre vode svaki dan. Sva ta tekućina mora se otopiti, nema česme iz koje bi se natočila, mora se održati toplom ili polutoplom, jer prehlada ili grlobolja te u najboljem slučaju mogu koštati uspona. Normalno, sva tekućina mora i izaći, što je također nepraktično, pesebno tokom noći.
I kako se rješavaju ti problemi?
– Da ne bismo izlazili iz šatora stalno, imamo tzv. pee botle. Koje postaju predmet šale, ali i neugodnih situacija, kada , recimo zamijenite bocu iz koje pijete vodu s onom u koju ste mokrili…
A hrana?
– Na tim visinama se gubi apetit. Potrebe za hranom svedu se na minimum. Dok smo u šatoru, jedu se supe, koje djeluju ljekovito. U samom napredovanju pijete vodu, u nju ubacujete neke vitamine i dobro dođe suho voće. Hrana se tu tretira kao nužno zlo.
Šta Vam najviše nedostaje?
– Volim kafu i to je nešto što mi nedostaje gotovo organski. Ali i psihološki. Nedostaje mi i naša hrana.
O kojem dijelu opreme najviše vodite računa?
– Pasošu. Na putu možete izgubiti sve nadoknadivo – i novac, i dio prtljage, ali ako nemate sredstvo identifikacije, pomnoženi ste s nulom.
Trošite li mnogo novaca na planinarsku opremu – morate li imati najbolju?
– Planinarska oprema je moja slabost. Izgubim razum kada vidim dobar komad planinarske odjeće, ali, s druge strane, to je i opravdano jer sam vidio njenu važnost tokom uspona. Dobra oprema čuva zdravlje i olakšava uspon na vrh.
Za pretpostaviti je da ste jedan od rijetkih kojima naši minusi ne smetaju?
– Ne, zapravo sam zimogrižljiv. Niko se ne može navići na – 40 C.