Važno je voljeti i uživati u ljubavi

Prvo čega se kristalno jasno sjeća jeste ibrik njene pranane u kojem je klipom za potpalu drva miješala vodu i prolijevala je po sobi. Sjeća se kako bi joj skidala šamiju i češljala kosu, ili je kitila nakitom iz sehare. Ovakvi detalji danas su sakriveni u njenim pričama. Melina Kamerić (38) kaže kako piše oduvijek, ali je prvu knjigu Cipele za dodjelu Oscara napisala samo zato jer su joj “naredili” prijatelji, učinivši tako uslugu svima koji vole dobre kratke priče – u kojima ima ajvara i punjenih tikvica, prevare i preljuba, mirisa baruta i skupih cipela, ali i tolike količine emocija zbog kojih se ova knjiga uzima u malim dozama. Starija sestra umjetnice Šejle Kamerić i spisateljica koja se ustoličila na tronu kratkih priča kaže da nikada nije znala šta će biti. “Ni u ovom trenutku ne znam šta želim da budem kada porastem.”

Kako su roditelji s vrlo konkretnim zanimanjima – ljekar i prosvjetni radnik – gledali na odluku kćerki da se obje bave umjetnošću?
– Rahmetli otac crtao je jako dobro, bio je strašno talentovan crtač, ali se nije time bavio. Mislim da je Šejlin i moj izbor najteže pao  mami: da rodi dva djeteta i da ni jedno nije ljekar! Hahaha. Sjećam se da je u srednjoj školi bilo neko profiliranje za odabir buduće profesije i ona me čak vodila nekim prijateljima koji su bili profesori na Veterinarskom fakultetu kao pokušaj da me se ubijedi da makar studiram veterinu. Tog profesora šokirala sam time što sam rekla da bih onda radije bila ljekar jer bih lakše podnijela da mi na stolu umre čovjek nego mačka ili pas.
Jeste li bili ljubomorni kada se rodila Šejla?
– Ne. Ja sam najbolja sestra na svijetu. Mrzila sam da budem sama, bilo mi je dosadno i očekivala sam da mi naprave brata ili sestru. Uvijek me fasciniraju priče ljudi koji su nakon rođenja mlađih braće i sestara pokušavali da ih udave, štipali ih ili slično. Ja sam bila najsretnija na svijetu kada se rodila Šejla.
Jedno vrijeme kao djevojčice ste živjele u Dubaiju. Čega se sjećate?
– Dubai je već tada bio nadrealni raj na zemlji. Sjećam se da smo odavde krenuli iz najstrašnije sarajevske zime, i nakon nekoliko sati leta izašli na plus 42, u zemlji gdje je sve moguće, predobro i divno. Mislim da je to mjesto gdje je lako izgubiti granice stvarnosti.
Niste ih izgubili?
– Ne, zato jer sam ubrzo nakon toga upoznala i rat. I spoznala da se u sekundi sve može promijeniti; da postoje mjesta na kojima ima sladoleda od ptičijih jaja, ali i mjesta gdje je jabuka misaona imenica. Zahvaljujući roditeljima i njihovim roditeljima, mi smo odgojene tako da smo obje vrlo realne. Ako te odgaja dedo koji ti stalno govori da se sve u životu može oprati osim obraza, ili da je bolje džaba raditi nego džaba sjediti, onda ti to da savršeno dobar okvir u kojem možeš krenuti u život.
U ratu ste izgubili oca. Mislite li da se proces žalovanja ikada završava?
– Moj rahmetli otac je na prvom mjestu živio život. Dok god sam živa, meni će otac nedostajati. Nedostajat će mi svi dragi ljudi koji više nisu među živima. Neću da pristanem na to da mi je sjećanje na njega žaljenje. Kad o njemu pričam, pričam s osmijehom, jer on je volio život. Zbog ljubavi prema životu i slobodi je i poginuo – to prihvatam kao sudbinu, ali je život proživio punim plućima. Tako je i mene naučio da volim život. I ja se s radošću i poštovanjem sjećam njegovog života.
Kritike Vaše knjige najčešće prvo kažu da se radi o “ženskom pismu”. Kako na to gledate?
– Zanimljivo je to da se nikada ne ističe da je nešto muško pismo, samo žensko. Valjda se u slučajevima takvih kritika radi o ljudima koji imaju potrebu sve da objasne: od toga kakvo je koje pismo, do anatomije i primjene književnih tehnika. Nikada u životu ne bi mi palo na pamet da primijenim recept za pisanje. Ja vjerujem u to da su naratori ljudi koji se takvi rode. Žena sam i pišem, pa to neko može različito zvati: chick lit, roze knjige, kako god... Ja ne smatram da je to ono što ja pišem – ja, jednostavno, iskreno, pričam priče. Smiješno mi je bilo to što su Cipele… ljudi kupovali s predrasudom da je to knjiga za plažu, pa sam onda dobijala poruke u kojima mi vrlo prijateljski masno psuju jer sam ih na plaži rasplakala!
Zašto se svaka žena koja piše danas poredi s Carrie Bradshaw?
– Na Balkanu se nikada nije desila seksualna revolucija. Koliko mi imamo normalan odnos prema tome da neko možda ne želi djecu, da je nekome dobro biti sam ili što se zabavlja u četrdesetoj i nema planove o braku? Shodno tome, kad god u priči spomeneš nešto što ima veze s liberalnijim stavovima prema životu, emocijama ili seksu – to je to. Taj izmišljeni lik je postao, kao, jedini modul prema kojem se može pisati. Što je u biti smiješno.
Čitate li Vi chick lit ili bježite od toga?
– Jedino od čega bježim kad čitam jeste trenutna moda. Recimo,  ne mogu čitati Orhana Pamuka, meni ne leži. Nisam tip koji počne čitati knjigu, pa je mora završiti. Neću! Nema potrebe ni da preskačem stranice, ni da sebe patim kad nešto ne ide. Kad sam imala osamnaest godina bila je moda Singerovog Roba – to je jedina Singerova knjiga koju ja ni dan-danas nisam pročitala. Šta čitam zavisi od raspoloženja, ali mi je ponekad iskrenije vratiti se nekoj knjizi koju sam davno pročitala nego se povoditi za trenutnim književnim trendovima.
Neko je u jednoj kritici knjige Cipele za dodjelu Oscara rekao kako otkrivate o čemu misle žene kada vole. Kako Vi volite?
– Volim veselo. Volim šareno. Volim odano. Volim bez predrasuda. Važno je voljeti i uživati u ljubavi.
Imali ste bračna iskustva. Spadate li među one koji brak više nikada ne bi ponovili?
– Definitivno bih ponovila. Istina, nekada mi se čini da potpisati takav papir može da bude malo teret: kad to što si potpisao postaje važnije od svega što čini odnos dvoje ljudi. Što se mene tiče, ako se dvoje vole, pa žive zajedno – meni je i to brak. Meni je brak kad dvoje ljudi odluče jedno pred drugim da budu zajedno. Ljudi najčešće gledaju na papir kao na neke nevidljive lisice koje im se stave na ruke. To je onaj odnos – eno vjenčanja, ko se objesio? Nema garancije ni za šta, tako ni za to da će se dvoje voljeti do kraja života. Papir ne može biti garancija da se ljudima i dalje neće dešavati život.
Rekli ste kako živite sa srcem na reveru. Smije li se tako živjeti?
– Zašto ne bi smjelo?
Zato jer su veće šanse da će osoba koja tako živi biti povrijeđena?
– Koja je poenta biti nepovrijeđen do kraja života? Strah od greške je greška. Koliko puta čujem ljude koji kažu: Nikad više! A koja je poenta života ako se ne usuđuješ da ga živiš? Nositi srce na reveru meni je strašno oslobađajuća stvar. Ne želim da onoga dana kada budem umirala žalim za tim što nisam živjela život. Niti tabut ima gepek, niti život ima reprizu. To je to. Zašto krenuti od pretpostavke da moraš biti povrijeđen? Bit će masnica, ogrebotina, ali to je život. Ide u opis radnog mjesta.
O čemu ljudi ovdje najradije ne govore?
– O emocijama. Na drugom mjestu top liste je zdrav odnos prema seksu, pa onda idu teorije o ljudskim pravima, seksualnim opredjeljenjima, manjinama i svemu drugačijem. Najmanje, ipak, o emocijama. Ovdje je nekome reći volim te čudno. Često zaboravljamo koliko je važno da jedni drugima pokažemo i kažemo koliko ih volimo, cijenimo, poštujemo. Ali i da imamo fer i iskren odnos prema stvarima koje nam smetaju ili nas bole.  
Postoje li stvari o kojima ni Vi ne govorite?
– Naravno da imam svoje tajne. Ali, generalno, ja sam strašno radoznala i pozitivna i volim o svemu raspredati. Ne smatram da bilo šta treba da bude tabu, i ne plašim se da pokrenem temu i govorim o stvarima o kojima drugi ne govore.
Spadate u generaciju koja nikako da sazna koliko joj je godina. Ne zbog straha od starosti, nego istinskog nesnalaženja u starenju. Imate li i Vi takav osjećaj?
– Meni je rođena sestra rekla da moja generacija sada prolazi kroz pubertet. I meni je to logično, jer sam kada mi je bilo dvadeset godina živjela u opkoljenom Sarajevu i bila pripadnik Armije BiH, što nije baš najnormalniji start za kasnije odrastanje. Stvari koje smo trebali raditi kada nam je bilo dvadeset možemo tek sada u tridesetima. Volim prepoznati u ljudima tu osobinu jer smatram da je mladost nešto što je u glavi. To donosi fizičku mladost, ali i rasterećenost i ne upadanje u klišeje tipa kola i stan, građanski san, dvoje djece i normalan posao tipa Elektroprivreda. Nisam taj tip i volim ljude koji žive život.
U Cipelama se mnogo govori o identitetu i potrazi za njim. Kako se traži identitet?
– Traži se širom otvorenih očiju, širom otvorena srca. Traži se znanjem i razumijevanjem.
I, kakve su te cipele za dodjelu Oscara?
– Manolo Blahnik. A ta moja priča je sada postala skoro pa imperativ za svaki intervju.
Ja ne insistiram na priči, nego na cipelama.
– To je moja slabost, prestrašna. Ja sam kao Imelda Marcos, mogu ne kupiti bilo koji drugi dio garderobe, ali mislim da imam cipele iz svakog grada u kojem sam bila. Cipele su moj totalni fetiš. Kompletan špaiz prepravila sam u ormar za cipele i sama sebe nekad iznenadim kad otvorim neku kutiju, jer zaboravim da imam neki par cipela.
Kako tu strast objasniti muškarcima?
– Jednom sam imala šefa koji je imao tri para cipela – za odijelo, ljetne i zimske, i uporno tvrdio kako su i ženi potrebne iste i u istoj količini. Pokušala sam objasniti kako se u cipele zaljubiš i moraš da ih imaš. A onda shvatila kako ja tu nemam šta objašnjavati. Zašto bih? Kupujem ih sama sebi i šta onda ima nekome da objašnjavam zašto volim cipele.
Imate li “muških” strasti?
– Probuditi se u tri ujutro i gledati boks ili Pride. Ja sam tatina kćerka i odrasla sam na utakmicama, pa pratim i fudbal. Jedno vrijeme intenzivno sam pratila sumo. Malo zbog tradicije koju sumo nosi, malo zbog toga što ljudi najčešće misle kako se oni samo naguravaju, a to je daleko od toga – postoji čitava tehnika. Obično ljude šokira to što znam za koga igra Messi ili Džeko, koja utakmica je na rasporedu, ko je dao golove. Nije to opsesija, ali meni je normalno da gledam utakmicu.
Kako vozite?
– Imam vozački.
Takav odgovor znači ne vozim?
– Položila sam vozački prilično bezbolno i to zbog toga što je mama insistirala kako moram biti neovisna i imati dozvolu, valjda zato jer je ona dobar vozač, kao i moja mlađa sestra. Ali savršeno znam sebe: meni vožnja brzo dosadi i počnem u glavi da pišem priču, a nije dobro biti u drugom svijetu i upravljati motornim vozilom. Onda sam strašno kompetitivna kad vozim, pa se dešavalo da se trkam, a ni to nije dobro. A kao krajnji razlog uvijek citiram Miljana Miljanića, koji nikada nije položio vozački i koji se družio s mojim rahmetli ocem. Kad bi ga zezali kako treba  naučiti da vozi, on bi govorio: “Ja da vozim?!? Pa valjda će uvijek biti neko mene da vozi!”
Na Facebooku ste, Tweeteru, Skypeu... Pokazuje li to Vaš odnos prema novim tehnologijama?
– Strašni sam ovisnik i prijetim ljudima da će biti uhapšeni ako nisu na Facebooku. Predivno mi je to da mogu pričati po dva sata s prijateljem koji je u Beogradu ili Tokiju. Fascinantno mi je da znam kako izgleda stan prijatelja koji je otišao živjeti u Edinburgh i koji me vodi kroz novi stan s laptopom. Tehnika ti dopušta da održavaš prijateljstva i veze. Ljudi mogu reći da je to privid, ali mi smo tu i gledamo se preko ekrana – ne znam šta je tu privid. Potpuno sam za nove tehnologije, gadgete i beeing on line 24 sata dnevno.