Samoća je moj najveći strah

Skoro preko noći Selvedin Avdić postao je poznato književno ime. Roman Sedam strahova, ovjenčan pohvalama i nagradom za najbolji roman
Zeničko-dobojskog kantona u 2009. godini, pisan je pomno i dugo. Knjiga je posvećena ljudskom strahu, a nastala je na neobičan način, iz jednog citata, kako kaže Selvedin Avdić (41). “Nisam psiholog, niti iza mene stoji istraživački institut, ali mislim da svaki čovjek ima najmanje sedam strahova. Naravno, taj spisak je individualan za svakog od nas i apsolutno intiman. Počeo sam knjigu da pišem na osnovu rečenice Brune Schultza koju sam našao, zapisao i neprestano je imao na umu: Usamljenost je taj činilac koji dovodi stvarnost do fermentacije, do gubljenja oblika, granica, figura i boja. Šta usamljenost može da učini ljudima? Može mnogo, ali može da nam pomogne da pronađemo vlastite strahove i da se obračunamo s njima.”

Da li ste očekivali toliko pohvala i kako doživljavate mišljenja kritičara koji kažu da ste napisali remek-djelo?
– Nisam to očekivao, naravno. Osjećam nevjerovatno zadovoljstvo, ali mi je i neprijatno kad pročitam takve stvari. Iskreno, kada sam pisao, nisam  razmišljao kakve će biti reakcije, ovu knjigu sam doživio kao apsolutni prostor slobode. U životu, kao i svi, pravim mnogo kompromisa, i shvatio sam da bar u literaturi ne moram tako nešto da radim. A sve nakon toga, književne večeri, javno čitanje, kritika, intervju, za mene je stres.
Zašto?
– Recimo, kad mi neko javi da je izašla kritika, to je za mene stres. Dok sam knjigu pisao, bila je tek folder u računaru koji sam otvarao samo najbližima. Nakon što je objavljena, knjiga je postala potpuno javna, živi svoj život, ne mogu je zaštititi. Mogu se samo nadati da neće naići na nekog zlonamjernog čitaoca.  
Pridružili ste se bh. autorima koji objavljuju u Hrvatskoj. Šta je tamo bolje za pisca u odnosu na BiH?
– Ne mogu da govorim gdje je bolje, samo sam još jednu knjigu objavio pa  nemam dovoljno iskustva. Imao sam izvanredan odnos s izdavačem iz Zenice koji mi je objavio zbirku priča, a sada sa zagrebačkim izdavačem Algoritam i beogradskim izdavačem Algoritam media imam isti takav odnos. Prije objavljivanja knjige, urednici Kruno Lokotar i Miloš Živanović mnogo su razgovarali o knjizi, imali su i zanimljivu e-mail polemiku koja je kao esej. Knjigu sam dao na čitanje Kruni Lokotaru, on mi je ponudio da je objavi, istovremeno je objavljena i u Beogradu i zato sam imao dva urednika.      
Koje pisce Vi čitate?
– To je ogroman spisak. Pored Borgesa, volim Carvera, Nabokova, Kafku, Celinea, Bulgakova, Milosza, Philipa Larkina, Iliju Ladina, Brunu Schulza i mnoge druge. Kad dođem u stresni period i nemam koncentracije ni za šta, pronalazim knjige koje mi mnogo znače i iščitavam ih ponovo.
Postoji li knjiga koja Vas je u zadnje vrijeme impresionirala?
– To su Vrste prostora Georgesa Pereca. Zanimljiv pisac, čudesan čovjek, po njemu je ime dobio i jedan asteroid. Ovu knjigu preporučio bih svakom, jer vraća volju za životom. Kad bih mogao, priključio bih se kao akumulator da me napuni energijom.
Godinama ste novinar, napustili ste i mjesto zamjenika glavnog i odgovornog urednika Starta i osnovali on-line magazin Žurnal. Da li to znači da više ne uživate u printanim medijima? Ili je on-line magazin za Vas veći izazov?
– Uživam u printanom novinarstvu, volim vidjeti odštampan vlastiti tekst. S kolegom Eldinom Karićem odlučio sam da napravim on-line magazin zato što je to bilo jednostavnije, jer nismo imali dovoljno sredstava za printani medij. Nemam veze s ekonomijom, ne znam šta je peti primjerak, uplatnica, porez ni PDV, nismo imali nikakve ekonomske pokazatelje, samo smo željeli da napravimo dobar magazin na internetu. Zamišljali smo da je to i manje glomazna mašina, ali vremenom smo shvatili da smo se prevarili.  Brzo smo uvidjeli da ljudi očekuju da svaki dan ispunimo Žurnal, a mi smo željeli da ga ispunjavamo kvalitetnim magazinskim tekstovima, a to izvlači ogromnu energiju iz čovjeka. Za sada uspijevamo i mogu reći da Žurnal jeste izazov, ali osjećam se izvanredno i još imam energije za tako nešto.
Vjerujete li u smrt printanog novinarstva koju mnogi najavljuju?
– Ne. Za mene bi kraj printanog novinarstva bio isto kao kad bi neko najavio kraj knjige koja od sada prelazi u elektronsku formu. Vjerujem da će ljudi uvijek voljeti da u rukama imaju novine, to je predmet kojim možete pokriti glavu ako kiša iznenada padne, novinu možete smotati i iskaljivati bijes kad vas nešto naljuti i slično.
Muzika je, također, Vaša ljubav. Inspirisala je Vašu knjigu priča Podstanari i drugi fantomi, imate tematsku emisiju na Radiju BH1. Ipak, ne volite kad Vas nazivaju muzičkim kritičarem.
– Zato što nikad nisam ništa napisao o onome što mi se ne dopada. Muzički kritičari moraju ukazivati i na negativnosti, a ja pokušavam da ljudima prenesem oduševljenje muzikom koju sam čuo, da skrenem pažnju na izvođače i nove pojave i ponudim im zadovoljstvo koje sam i sâm imao slušajući određenu vrstu muzike.
Da li ste ikad pomislili da zapjevate solo ili s nekim bendom?
– Imao sam bend u Zenici, zvao se Kitovi, nije to bilo ništa ambiciozno. Svirali smo crni underground, u početku neke obrade, a onda smo prešli na autorske pjesme, pokušali smo govoriti o socijalnim problemima, recimo, o željezarskim radnicima. Ja sam svirao bas-gitaru, pravio pjesme s kolegom Predragom, bilo je lokalnih nastupa, ali trajali smo samo nekoliko godina.
Živite u dva grada, stalno vozarite između Zenice i Sarajeva. Šta radite tokom vožnje?
– Putujem često, ali ne svakodnevno. Čitam štampu i knjige. Vrijeme mi brzo prođe, ponekad mi se dogodi da dođem do nekog dijela koji me užasno zanima i bude mi krivo što moram prekinuti jer stižemo na stanicu. Mnogo slušam i muziku.
Da li tako nadoknađujete vrijeme koje inače ne biste našli kod kuće?
– Da. Mnogo toga u miru pročitam u autobusu i time vožnju učinim što prijatnijom.      
Nije li Vam naporno da stalno krstarite između dva grada? Poželite li da se s porodicom i poslom skrasite na jednom mjestu?
– Navikao sam... Ne znam ni gdje bih se skrasio. Iskreno, za mene nema velike razlike između Zenice i Sarajeva. A što se tiče zagađenosti zeničkog zraka, sada pokušavam da se u tome angažiram, jer to je problem koji moramo riješiti zbog naše djece.
Da li kod kuće razgovarate s porodicom o onome što pišete?
– I sa suprugom Adom i sa sinom Timurom, koji ima samo 3,5 godine, ali i od njega mogu da dobijem odgovore koje želim. Oni su moja materijalna baza i duhovna nadgradnja. Supruga je jedan od najoštrijih kritičara, užasno je cinična, ali na kraju bude u pravu. Kad mene ponese osjećaj da je nešto izvanredno, ona ima moć da mi otvori oči, da me zaustavi, zna da me ohladi i, zahvaljujući njoj, sačuvao sam književni obraz i svaki drugi.
Postoji li neko Vama blizak ko je prvi pročitao Sedam strahova prije zvaničnog objavljivanja? Da li to i inače uobičavate?
– Da. Ovog puta bio sam nesiguran da li je knjiga za objavljivanje. Prva ju je pročitala Dušanka Profeta, izuzetno sam joj zahvalan za to. Zamolio sam je da mi kaže da li se radi o završenoj knjizi. Ona je osoba koja mnogo čita, iskrena je, vjerovao sam joj kad mi je rekla da nema razloga da u bilo šta sumnjam. Postoji jedna rečenica koju je napisla kao komentar na rukopisu i ja sam je ugradio u knjigu.
Vaša knjiga dokazuje misao Novalisa da se romani rađaju iz mana istorije. Po čemu je još naša stvarnost za Vas intrigantna i provokativna?
– Nažalost, izuzetno je provokativna. Ja sam govorio o manipulaciji strahovima, mi svi znamo da vlast manipulira time, a to je grozna manipulacija. Zatim, BiH je potpuno nedovršeno društvo, ovdje je sve moguće i više ništa ne iznenađuje. Mnogo je toga, ali još ne znam na čemu bih mogao raditi. I inače, kad ispratim jednu knjigu, kad se riješim stresa i naviknem se da je napolju, tek onda razmišljam šta ću popraviti kad budem radio narednu knjigu. Onda počinjem da pišem.
Ipak, šta je sljedeće što imate na umu?
– Ima mnogo stvari, ali nisu u fazi u kojoj bismo mogli ozbiljno razgovarati. Sve je u folderima, na papirićima, najbolje stvari ne zapišem i poslije ne mogu da ih se sjetim i bude mi krivo. Ili, zapisane detalje, kad ih kasnije pronađem u svesci ili na margini neke knjige, često ne mogu da povežem sa sobom. Nikad ne znate iz čega će knjiga da nastane.
Od sedam strahova, koji je za Vas lično najveći?
– Samoća. Toga se plašim i to izbjegavam.