Nakit je slika i mjera našeg života

Prvi džeparac zaradio je u zlatarskoj radionici svoje nane; odnosno, kako kaže, nije ga zaradio jer je još bio u osnovnoj školi, a poslovi koje je obavljao svodili su se na jednostavno izvlačenje zlatnih žica, pokoje čišćenje ili brušenje – dovoljno za subotnje kino, ali i da se zaljubi u posao koji je stvar porodične tradicije. Sofića u Zlatarskoj ulici u Sarajevu ima mnogo, ali je Sead Sofić s bratom Senadom i prijateljicom Amirom Sadiković došao na ideju da se od proizvodnje prepoznatljivog nakita iz zanatske kuće Sofić okrene pomalo zaboravljenom nakitu pronađenom u arheološkim iskopinama širom BiH. Tako možete nositi repliku prstena kralja Tvrtka ili naušnica iz četvrtog stoljeća koje se nalaze u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, koji od svakog prodatog primjerka dobija 25 posto novčanih sredstava.

Da li spajate ljubavi: gledate li na putovanjima nakit, ili odmarate od posla?
– Ne gledam. Nakit gledaju supruga Tatjana i kćerka Sarah, ja gledam osvjetljenje, način na koji se slaže nakit, kutijice, tek donekle i sam nakit. Moja zadaća na putovanjima je drugačija. Vrlo sam studiozan putnik i za sva putovanja se pripremim. Obavezno prije svakog putovanja kupim dobar vodič, pa je moj cilj, ali i obaveza, da se sprovede sve što smo zamislili.
Kako izgleda proces nastanka nakita?
– Postoje dva načina izrade. Prvi je namijenjen direktno kupcu i pravite one stvari za koje ste uvjereni da će se prodati. Mi se izradom nakita bavimo tako da pravimo nakit po sopstvenom dizajnu i zamislima, trudimo se sklopiti nešto što se nama čini primjerenim, lijepim i nosivim, a opet, kada nosite taj nakit, da znate kako nosite nešto posebno u smislu izrade i ideje.
Postoji li sezonski moderan nakit i da li se i nakit vraća u modu nakon izvjesnog vremena?
– Nakit je kao i sve ostalo kada je u pitanju moda – neke stvari će se uvijek vraćati. Nekada su se koristili safari; danas, s napretkom tehnologije, koriste se Swarovski kristali, cirkoni u više boja, poludrago kamenje... Širi spektar materijala kojim raspolažete omogućava nove proizvode. Meni je važna tradicija, što mi je dalo ideju da se vratimo našem tradicionalnom nakitu. Ljudi nisu svjesni koju on ljepotu nosi u sebi, kao i znanje tadašnjih majstora. Nama je bilo otkrovenje da su se u četvrtom stoljeću pravile takve fibule ili naušnice. To je divan nakit čije smo replike radili s uživanjem, pokušavajući da prve uzorke radimo onako kako su ih radili i majstori toga vremena jer je drugačije nemoguće.
Da li je nakit stvar prestiža?
– Postoje čak i kod nas prodavnice ekskluzivnog nakita, s dizajnerskim potpisom, i te prodavnice sigurno rade na tom principu. Mi radimo drugačije. Ljudi koji dolaze kod nas isključivo kupuju nakit koji je funkcionalan i koji će nositi svakodnevno.
Cijeni li se zlato danas kao nekada kada se čuvalo za “ne daj bože”?
– Zlato je sada najskuplje u posljednjih trideset godina. To nije dobro za nas, jer smo mala zemlja bez berze zlata. Zlato se kupuje isključivo od mušterija, što je hendikep. Tako se ne možete upuštati u jači posao, jer ne znate da li možete nabaviti dovoljno materijala. Cijena zlata je bila 270 do 300 dolara po unci do prije šest godina; danas je ona 1.300 dolara po unci i ko je čuvao zlato i misli ga prodavati – sada mu je vrijeme.
Vidite li interes mladih za zlatarstvo?
– Mi uvijek imamo nekoga ko uči zanat, i uvijek smo do sada nastojali da to bude neko ko misli kako nema šansu. Vodimo se time da naučimo ljude koji će ostati u tom poslu i kasnije im pružamo podršku. Ima mladog svijeta kojem treba pružiti šansu, ali i oni moraju imati razvijene radne navike da bi se bavili ovim poslom.
Postoje li pravi majstori?
– Sve ih je manje, ali tu se ne radi samo o pravljenju nakita. Ovaj zanat nosi i reparaciju starog nakita, davanje savjeta kako da mušterije same očiste neki predmet, zamjenu kamena... Ovdje bi se morao održavati jedan fini filing mjesta na kojem je prijatno boraviti. Prosto, fali kuckanje, koje se negdje još može i čuti, ali sve manje.
Kako prepoznati kvalitet?
– Neko bi rekao cijenom, ali ni to nije uvijek tako. Kada laik pogleda neki rad, dovoljno je da ga okrene s unutrašnje strane i vidi način na koji je nešto obrađeno: da li je iznutra šuplje, radi li se o savijenom limu ili postoji neka ljepota i iznutra. Kada se pravi nešto kvalitetno, onda mora biti kvalitetno sa svih strana: treba gledati čak i način na koji je ispolirano, da li su zaobljeni rubovi, koji ne smiju cijepati ženama čarape ili šalove. Uza sve, mora da bude lijepo upakovano i popraćeno odgovarajućim certifikatom. I onda mušterija odlučuje da li je skupo ili nije.
Možete li ocijeniti ljude prema nakitu koji nose?
– Uvijek. Po cipelama, naočalama i nakitu vrlo brzo znam s kim imam posla. Može neko biti lijepo obučen, ali gledajući nakit, primijetim i prste i nokte, i osoba mi sve govori pružanjem ruke: i odakle je, i iz kakvog miljea, obrazovanja, zanimanja...
Dijelite li ljude na one koji nose zlato i bižuteriju?
– Tu razlika ne postoji; važno je kako kome šta stoji i kako se nosi to što se nosi. Nije važno da li je zlato ili bižuterija: ukoliko se nešto lijepo uskladi, nije bitna vrijednost. Zapravo, tek onda kada se vrijednost ističe u prvi plan, pa se nešto nosi da bi se pokazalo da se ima, nastaje kič.
Šta nakit koji ste uzimali iz Zemaljskog muzeja i čije ste replike radili govori o ljudima koji su ga tada nosili?
– Kada smo uzimali nakit za replike, uzimali smo onaj koji je pokazivao koliko su ljudi ljubavi i vremena trošili da bi izrađivali nakit za voljene osobe. Ne vjerujem da se tako lijepe primjerke u to doba prodavalo. Za to doba, radi se o perfektno urađenim primjercima. Nije riječ o savijenim limićima, nego o stvarima punim detalja, granulacije, truda. Znači da su u to doba ljudi ovdje bili sretni i živjeli jednim laganim i mirnim životom.
Ako govorimo da se po nakitu može vidjeti kako žive ljudi, koji period biste rado vratili?
– Treba se vratiti u doba prije pedeset ili šezdeset godina, kada su stari majstori izrađivali almasli grane bogatim ljudima, koji su ih pravili za svoje supruge: naruči se almasli grana, kupi se kamenje, pa se poreda, odluči da li će biti leptir ili paun ili riba, i onda majstor dva mjeseca pravi almasli granu. I pokazuje tako svoj majstorluk, a onaj ko je naručio svoju moć – da je to mogao platiti, i ljubav prema osobi kojoj se to pravi. To su divne stvari. I govore o kvalitetu života, o vrijednostima. Mi sada pokušavamo kroz ovaj nakit oživjeti taj trenutak.
Šta je s nakitom koji danas nosimo? Šta on govori o nama?
– Danas se brzo živi i moda se brzo mijenja. Ko želi da prati trendove, ulazi u finansijsku nepriliku. Zato je pojava bižuterije dobra. Ali, nakit zavisi od osobe koja ga nosi. Ima žena koje cijeli život nose jedne ili dvoje naušnice, ali ih lijepo nose. Postoji tzv. bezvremenski nakit, jednostavnog i elegantnog oblika. Što je nakit jednostavniji, on je ljepši.
Kako ste radili odabir primjeraka koje ste uvrstili u kolekciju replika arheološkog nakita?
– Kada smo vršili odabir primjeraka za prvu izložbu, birali smo različite primjerke, želeći da imamo i ukosnice, broševe, naušnice i to se pokazalo dobrim, jer nam je dalo iskustvo da u odabiru druge kolekcije biramo isključivo nosive primjerke. I to je bio pun pogodak. Svaki od izrađenih primjeraka je zaživio, a neke su dobile i poznate osobe. Radi se o nakitu koji je lijep, univerzalan i koji mogu nositi svi.
Koji je bio najveći izazov u procesu izrade?
– Prva i osnovna stvar je to što su ti predmeti toliko stari da se mogu držati samo pincetama – nema dodirivanja, osim da se vaga, slika i mjeri. Kreće se od uvećane fotografije, na osnovu koje se pokušava dokučiti način na koji će se krenuti u izradu. Svaki od prikazanih predmeta zahtijevao je od četiri do šest mjeseci izrade da bi bio takav kakav jeste. Naravno, mnogo lakše bilo bi napraviti otiske predmeta, ali onda to ne bi bilo to.
Koji je predmet bio najzanimljiviji za izradu?
– Za prsten kralja Tvrtka morali smo prije svega doći do dobavljača gorskog kristala, kojeg smo našli u Francuskoj; onda su došli kristali, koji su svi različite veličine i koje je trebalo uklopiti. Interesantno je to da je prsten koji se nalazi u Zemaljskom muzeju veličina 75, što znači da se stavljao preko pancirne rukavice: dakle, to je bio prsten koji je Tvrtko nosio pod oklopom, kao neki znak kraljevskog položaja. Osim toga, na originalu s obje strane fale dijelovi, s obzirom da je rađen od čistog zlata, koje je mekano i koje se odvojilo vremenom. Mi smo napravili prsten kojem također fale ta dva dijela. Išli smo za tim da bukvalno prikažemo kako izgleda prsten.
Ko od poznatih osoba nosi replike bh. arheološkog nakita?
– Kraljica Rania je jedina koja je dobila naušnice u obliku ribe i fibulu iz četvrtog stoljeća prije nego su one predstavljene javnosti, jer je državna delegacija putovala u Jordan ranije i smatrali su kako je to odgovarajući poklon. Drago mi je da ju je, po povratnoj informaciji koju imam, poklon oduševio. Prsten kralja Tvrtka dobio je glumiac Mickey Rourke, a glumica Gillian Anderson naušnice u obliku jagode. Ali, meni je važno da nakit nose obični ljudi, jer će se kroz to vidjeti koliko je ovo uspio projekat.
Šta je važno kada se nakit poklanja? Od čega treba krenuti?
– Uvijek prvo pitam koliko godina ima ta osoba. Za ozbiljne starije osobe ne mogu male naušnice na šaraf; za mlađe, opet, nisu naušnice na kulak. Odabir uvijek treba da govori o osobi koja poklonja, a ne kojoj se poklanja. Osoba koja prima nakit čita kroz svoj poklon osobu koja poklanja.
Stalno govorimo o ženama. Šta je s muškarcima i nakitom za njih?
– Muškarci kod nas kupuju za žene. Od svega što pravimo, deset posto je nakit namijenjen muškarcima, odnosno, radi se više o uniseks nakitu. U zadnje vrijeme je trend da muškarci ne traže mnogo nakit za sebe. Nisam pristalica muškog nakita. Svakom svoje, naravno, ali ne volim nakit na muškarcima. Veliki sam pristalica dugmadi za košulje. Nedavno smo napravili divnu srebrenu dugmad s novčićima kralja Tvrtka, koji imaju svoju historijsku težinu i lijepo izgledaju.