Ljepota se krije u pozitivnom razmišljanju

U medijima je preko dvadeset i pet godina, a po obrazovanju je muzikologinja. Vesnu Andree Zaimović (44), ipak, najviše pamtimo kao Vesnu Satričić, voditeljicu omiljene dječije emisije koja je prestala s emitiranjem prije više od dvadeset godina. Od tada je radila mnogo toga, od uredničkih poslova do šefa tima bh. Eurosonga, pa čak i nastupala na samom Eurosongu 1999. godine kao izvođač – svirala je saz u pratnji Dine Merlina. Trenutno je jedna od urednica portala www.radiosarajevo.ba, radijske stanice koja se za sada čuje samo u glavnom gradu i njegovoj okolini, ukoliko niste na internetu. Supruga direktora marketinške agencije Fabrika Senada Zaimovića, s kojim se vjenčala ratne 1994. godine, svojim najvažnijim poslom i najvećim zadovoljstvom smatra to što je mama troje djece. I to ne samo mama koja odgaja djecu, nego je i vrlo aktivna na svim poljima. Osim što je angažirana u Grupi roditelja čija djeca pohađaju vrtiće u sklopu Javne ustanove Djeca Sarajeva, Vesna se uključila i u građansku inicijativu Parkaš koja je djeci na sarajevskoj Općini Centar vratila mjesta za igru, te zagovara povratak Ledene dvorane u Skenderiji.  

Zbog čega je važno biti aktivan građanin?
– Mislim da većina stanovnika BiH još živi u letargiji: njihova građanska inicijativa završava se u neformalnim razgovorima, kafanskim pričama i jadikovkama. Veliki dio te energije mogao bi se usmjeriti na rješavanje pojedinačnih, lokalnih problema. Ne kažem da građani mogu riješiti sve probleme u BiH, ali mogu riješiti probleme u svojoj mikrosredini.
Šta biste savjetovali ljudima u drugim sredinama koji žele nešto promijeniti?
– Ključ je u pravilnom pristupu institucijama. U startu ćete naići na vrzino kolo, institucije će pokušavati da speru odgovornost sa sebe i prebace je na nekog drugoga. Samo je u toj prvoj fazi potrebna upornost, koja ide čak i do ironičnog pristupa problemu. Međutim, kada uđete u bit, kada shvatite ko su pravi igrači i na koje ljude treba uticati da bi se nešto promijenilo, onda je sve lakše. Potrebno je zadržati pristojan građanski pristup, raspolagati pravilnim informacijama i konkretno znati šta tražite i zbog čega je to bitno. Mislim da se na taj način može mnogo toga pokrenuti.
Imate troje djece, što je neobično za današnje uslove. Kako se neko odluči na tako veliku porodicu?
– Nije neobično imati troje djece; imam poznanicu koja ima petero, imam nekoliko koje imaju četvero. Moja prijateljica čeka treće dijete i ja uživam u svakom trenutku njene trudnoće. Međutim, to jeste velika odgovornost. Kada krene priča sa svakim novim djetetom, automatski počnete brinuti pedeset godina unaprijed: od klimatskih promjena do ekonomske situacije i geopolitičkog poretka planete. Ali, super je imati troje djece.
O kojem aspektu budućnosti ste najviše razmišljali?
– Kada sam razmišljala o budućnosti svoje djece kao budućih, recimo, Sarajlija, pitala sam se da li će oni biti ograničeni teritorijom na kojoj žive. Shvatila sam da je, uz ovakav tehnološki napredak, područje na kojem svi mi danas radimo – cijeli svijet. Bitno je kakvim znanjem raspolažemo, a ne gdje živimo.
Imate djecu različitog uzrasta – petnaestogodišnjaka, osmogodišnjakinju i četverogodišnjaka. Kako izlazite nakraj sa sukobom generacija?
– To je priča za sebe, tu nema odgajanja u paketu. S jedne strane, od velike su pomoći dvoje starije djece, ali s druge, svako od njih traži svoje vrijeme. Pokušavam jednom ili dva puta sedmično da provedem određeno vrijeme sama s jednim djetetom i da mu posvetem nekoliko sati. To je jako teško i zahtijeva mnogo vremena, ali je neophodno za njihovo odrastanje, jer ponekad moraju imati roditelja samo za sebe.
Koje su Vaše aktivnosti sa svakim ponaosob?
– Sa Svenom (15) idem na čaj, razgovaram o muzici, o tehnologiji, s Umom (8) idem u nabavku i “šoping”, a sa Irvinom (4) trenutno najviše vremena provodim na Vilsonovom  šetalištu, gdje ga učim da vozi bicikl bez pomoćnih točkova. Naravno, ovo dvoje mlađih imaju i svoje priče pred spavanje. Uma voli sa mnom da kuha i to mi je drago: uživam u kuhinji i pokušavam da joj usadim ljubav prema kvalitetnoj hrani i svijest da kuhanje nije obaveza, nego može bito vrlo kreativna aktivnost.
Šta je to što je Vama bitno da ih naučite?
– Da ne slijede masu po svaku cijenu. Odgajam ih da imaju svoje ja, da znaju argumentirati zašto je njihov način razmišljanja dobar, da znaju da se odupru imperativu  trenda i jednoumlju, da imaju svoj kritički način razmišljanja, ali to je teško. Na početku se to ispoljava trendovima pop kulture, ali kasnije može prerasti u ideologiju. Kroz primjere iz pop kulture djecu možemo naučiti kako da se odupru demagogiji.
Kako odgovarate na teška pitanja?
– Ne znam šta su teška pitanja. Kad nemaš vremena, sva su pitanja teška, ali kad imaš volje za razgovor s djecom, onda ti je drago da pitaju. Drago mi je da počinju da razmišljaju o životu. Ne postoje teška pitanja.
Imate profil na Facebooku i često ste on-line. Šta mislite o fenomenu ove društvene mreže?
– Isto kao i o internetu. Sve ima dobre i loše strane i moramo naučiti da ih koristimo. Facebook je za mene izvor informacija – ne samo tračerskih nego i bitnih. Ako znate da ga pratite i da tragate za onim što vam treba, Facebook vas zbližava s ljudima.
Koliko dnevno koristite internet?
– Bilo bi glupo da kažem kako ga koristim dozirano. Koristim ga u ogromnim količinama. Imam flat-rate i cijeli moj radni dan, pa i više, posvećen je internetu. Isto toliko sam na Facebooku, što ne znači da uređujem svoj profil. Ali, nikada nisam na Farmwillu i ostalim dangubama.
Kako gledate na forume i komentiranja bez otkrivanja ličnog identiteta?
– To je stvar koja predstavlja demokratizaciju i mislim da je veoma korisna forma. Kroz forume možete pročitati puls javnosti. No, i u tom smislu je potrebna doza predznanja. Iz  jednog pojedinačnog posta ne može se procjenjivati suština nečega. Naš portal ima veoma aktivan forum, ali, naprimjer, nemamo opciju pisanja komentara na dnevnopolitičke vijesti koje objavljujemo, jer se to često svodi na nacionalističke komentare. Znate, to je ona opcija gdje bilo ko može napisati bilo šta “na prvu”. Drugim riječima, ako neko želi da izrazi svoje mišljenje, dobrodošao je da to uradi kroz forum, koji, ipak, podrazumijeva nešto veći angažman, ako ništa drugo, da komentator razmisli o onome što želi reći.  
Po zanimanju ste muzikolog. Koliko imate vremena da pratite muzička dešavanja?
– Već tri godine, otkako sam na Radio Sarajevu, moj muzički izbor je sveden na ono što puštaju naši muzički urednici. U trenucima samoće slušam svoju muzku, ali moram priznati da sam tu vrlo oprezna. Ne želim okolinu izlagati muzici koju ja volim, a drugi možda i ne. Moj omiljeni način slušanja muzike je uz peglanje, tada joj se mentalno mogu posvetiti. U porodičnim trenucima pravimo play liste koje su naš zajednički interes. Tu se obično nalaze U2, Green Day, Sikter, Dubioza kolektiv, Coldplay i slično. Na rok koncerte ponekad idem sa sinom, a na koncerte klasične muzike i opere s kćerkom – i to spada u kvalitetno provedeno vrijeme s djecom.
Imate li vremena da svirate saz?
– Nemam, ali bih voljela da imam. Jedan kolega me ubjeđuje da bih trebala nešto da snimim sa sazom, i to jeste zanimljiva ideja. Ako budem imala vremena u budućnosti, radit ću na tome.
Stalno razgovaramo o poslu. Imate li vremena za odmor i gdje se odmarate?
– Vrijeme za odmor se mora naći. Imamo jedan mali, porodični kutak u blizini Pazarića, gdje se odmaramo. To su najljepši trenuci, cijelu sedmicu radimo za to.
Kako izgleda pakovanje s troje djece?
– To je kao sastavljanje puzzlea. Zahtijevam mir i koncentraciju dok nas pakujem, jer moram razmišljati za petero, i o svemu. To podrazumijeva palični mikser, sredstvo protiv uboda komaraca, haljinice koje djevojčica želi da obuče naveče... To je slično kao kada gomilu opranog veša počnete razvrstavati po ormarima. Podsjeća me na Sudoku za zaposlene majke koje nemaju vremena za normalne križaljke.
Imate li svoje vrijeme?
– Naravno da imam. Dva puta sedmično istrajavam u odlasku u teretanu i sretna sam što mi je to uspjelo. Najgore je početi, onih prvih nekoliko mjeseci dok ne stekneš naviku da bez toga ne možeš živjeti. Sada sam u fazi da ako ne odem kod moje Giovanne, jednostavno se loše osjećam. Jutro, vrijeme kada tek ustanem samo je moje vrijeme. Probudim se pola sata prije svih, napravim sebi kafu i žitarice i čitam knjigu. Žrtvovat ću pola sata sna da bih imala tih pola sata mira uz knjigu. Također, moje vrijeme je i vrijeme provedeno s prijateljicama.
Kako ste podnijeli prelaz iz tridesetih u četrdesete?
– Stvar je da postaješ pametnija i iskusnija. Ako si dovoljno visprena, onda ne mora biti stresno. Iskreno, osjećam se kao da sam u kasnim tridesetim, a davno sam to prestala biti. Stanje duha je veoma bitno, dnevna aktivnost, temperament... Ne osjećam se staro. Svako doba nosi svoje prednosti, zrele žene su također zanimljive i nema razloga da budu odbačene. Ali činjenica jeste da godine prolaze: to nam se vidi na licu, na kondiciji, po tome što neke stvari ne možemo uraditi kao nekada.
Čime sebi dokazujete da ste još mladi?
– Vrlo sam sretna što sam u ovim godinama naučila da bordam na snijegu. To sam odavno željela, a zbog male djece nisam imala priliku sve do ove godine. I ne mogu opisati koliko takva jedna stvar utiče na samopouzdanje i govori da si još uvijek sposobna. Jedva čekam sljedeću zimu. Znam da moram imati kacigu i brinuti o svojim kostima koje više nisu kao nekada, ali takve stvari ti ne daju da ostariš.
Kako birate garderobu?
– Prvo, ali ne i najvažnije, mora biti udobna. Radni dan žene u ovim godinama i s ovim obavezama je zahtjevan. Onda, mora biti zanimiljiva i ja moram stajati iza tog odabira. Super je oblačiti se u lijepe krpice, ali postoji vrijeme i prigoda za to. Na posao moram u nečemu ležernom, udobnom i u čemu ću moći izdržati deset sati na nogama.
Je li društvo još uvijek nepravedno kada je izgled muškaraca i žena u pitanju?
– Definitivno. Muškarcima se lakše prašta nemarnost. I dalje se od žena traži da teže ka nekom idealu. Pritom se često zaboravlja da ljepota nije samo ono što vidimo; ljepota je i način na koji razmišljamo. Ogromna količina ljepote krije se u pozitivnom razmišljanju.
Koju osobinu cijenite kod muškarca?
– Bitno mi je da kod svog supruga osjetim da zrači pouzdanošću, tada mi je dan lakši. I ne bježim od podjele na ženske i muške aspekte našeg zajedničkog življenja.
Pratite li Svjetsko prvenstvo u fudbalu?
– Više slušam i gledam u prolazu, obično dok pripremam večeru, ali pratim rezultate i događaje po prirodi posla.  Priznat ću vam da Svjetsko prvenstvo za mene ima jednu dodatnu dimenziju i intimnu konotaciju: troje djece iz moje porodice, odnosno dvoje mojih mlađih i sestrina kćerka, rođeni su za vrijeme SP-a.
Postoji li sport koji porodično pratite?
– Volim hokej, to je divan sport koji razvija motoriku, reflekse, inteligenciju, snalaženje u prostoru, kretanje na površini po kojoj ne hodamo normalno. Obožavam led i sva naša djeca treniraju hokej. Ove sam godine i ja izlazila na teren s najmlađim Irvinom i trenirala s njim – igrala “dobacive” s dvije palice i pakom. Moja djevojčica trenira u ženskom timu, najstariji sin je juniorski, a muž je veteranski reprezentativac. Nadam se da će se ponovnim otvaranjem Ledene dvorane Skenderija stvoriti uslovi da i mi mame koje dovodimo djecu na treninge dobijemo svoje termine. Naša je porodična želja da se klizački sportovi u olimpijskom gradu podignu na nivo dostojan olimpijskog predznaka.