Varljivo ljeto 2010.

Izvješće o stanju ljeta 2010. moglo bi se sažeti u nekoliko riječi: nesigurno, neizvjesno, dramatično, krizno...
Kao što se moglo i očekivati, i kao što smo na ovim stranicama i predviđali, najveća nada savremenog svijeta, predsjednik Amerike Barack Obama, danas figurira kao najveće planetarno razočarenje, političar koji nije – jer ni teorijska mogućnost za to ne postoji – ispunio očekivanja koje su Amerika i svijet gajili. Prošlo je vrijeme odlučnih, hrabrih, a uz to još i mudrih heroja, koji izazove rješavaju sopstvenim kvalitetima. Obama je dovoljno dobar da amortizira neke od grešaka svog prethodnika, ali nespreman, kao što bi i bilo ko drugi na njegovom mjestu bio, za izazove kroz koje prolazimo i koji nas tek čekaju. Tim izazovima ne trebaju heroji, nego novi, drukčiji, svjesniji svijet.
Najveća radost, najšarenija i najotkačenija lokalna stvar koja se preko noći izokrenula u globalni brend su – vuvuzele. Puhali su svi, od trogodišnjih dječaka koji su opakim zvukom iz cipela izbacivali roditelje, do Leonarda DiCaprija koji je demolirao sluh, živce i osmijeh Micka Jaggera. Svjetsko fudbalsko prvenstvo nikada kao ove godine nije tako izrazito demonstriralo korporacijsku suštinu savremenog svijeta. To je sve manje prvenstvo Španije i Holandije, Njemačke i Engleske, Brazila i Gane, a sve više Heinekena i Bavarije, Sonyja i Toyote, Seppa Blattera i Michela Platinija... Korporacijski svijet svoje je marketinške vrhunce demonstrirao u Južnoj Afirici, a svoju suštinu i pogubnu doktrinu profita po svaku cijenu u Meksičkom zaljevu. Naftna mrlja upropastila je živote stotinama miliona ljudi i desetinama budućih generacije. Jedan dobar komad planete nepovratno je destruiran; lako je moguće da je to tek uvod u seriju sličnih katastrofa.
Iz ljeta u ljeto vremenska prognoza s kraja informativnih emisija probija se prema vrhu. Svjedočimo jedinstvenoj klimatskoj inverziji. Ušli smo u eru produžene i neizvjesne zime, izgubljenog proljeća, nepredvidljivog ljeta... Promjene su to kakve aktuelne generacije ne pamte. Dok su početkom juna ljudi po Sarajevu, jednom tipičnom planinskom gradu s izrazitom kontinentalnom klimom, bauljali od vrućine, u Južnoj Africi rezervni igrači i treneri, dok su sjedili na klupi, umotavali su se u deke. Poplave, uragani, suše... Đavo je počeo da dolazi po svoje.
Na lokalnom planu, u glavnom gradu BiH dvije dobre vijesti. Prva je, shodno našem običaju da ne prepoznajemo važne i dobre signale, mjesto našla samo u gradskim rubrikama dnevnih novina. Prezentiran je novi autobus za gradski saobraćaj koji bi umjesto nafte koristio plin. Višegodišnje iskustvo skitanja po sarajevskim ulicama govori nam da su vozila gradskog prevoza direktni poizvođači raka pluća. Oni umjesto auspuha imaju mrka, zastrašujuća grotla iz kojih kuljaju ogromne količine kancerogene mase. Jedan takav autobus proizvede zagađenja koliko i dvjesto automobila. Zamijeniti ga vozilom na plin znači direktno ulagati u zdravlje ovdašnje djece. Zato postoje i izvjesne sumnje u uspješnost ovog projekta. Da je ikome do djece stalo, autobus bez nafte ne bi prošao ovako nezapaženo. (Možemo samo pretpostavljati kakvu bi temu od toga napravio zagrebački Jutarnji list: s ilustracijama, grafikonima, komparativnim prednostima novog u odnosu na staro vozilo, s grafičkim prikazima uštede goriva i smanjenja zagađenja... Ekološki projekat koji unapređuje život u gradu zaslužuje takav tretman).
Druga dobra lokalna vijest je evidentan organizacioni napredak kroz koji iz godine u godinu prolazi Sarajevo Film Festival. Ova manifestacija izrasla je u prvorazrednu regionalnu činjenicu i teško da joj iko može ugroziti primat. Festival sazrijeva, najzanimljiviji ljudi bivše Jugoslavije počeli su prema njemu planirati godišnje odmore. Manifestacija ulazi u fazu u kojoj bi od nje i iz nje korist morali da, osim filmadžija, ugostitelja i taksista, izvlače i druge strukture grada i društva. I ta priča ne bi smjela završiti na Sarajevu. Ovaj grad mora biti svjestan da za njega nema napretka dok Goražde, Rogatica, Mostar ili Čitluk stagniraju. (Nedavno smo prisustvovali zanimljivoj polemici, unutar koje su Hercegovci uvjerljivo Sarajevu poručili da nije važniji grad od drugih i da, recimo, Festival Mostarsko proljeće ima i polaže pravo na sopstveni razvoj i značaj.)
Ljeto je odavno prestalo biti senzacijsko zatišje. Novinski urednici nekada su ga nazivali vremenom kiselih krastavica, periodom kad sve zamre i kad se naslovne strane i teme moraju izvlačiti iz najbanalinijih događaja. Danas juni, juli i august vrve temama za naslovnice. Svijet su potresale špijunske i korupcijske afere, junske poplave i julski snjegovi. Sezona kiselih krastavaca preselila se u januar, prve postbožićne i postnovogodišnje sedmice, a ljeto je postalo ultrauzbudljivo doba. Možda je to dobro za tiraže, ali ne i za odmor. Kako i kada predahnuti, kako preživjeti krizu koja traje, i traje, i traje?
Jedan Sarajlija koji trenutno prolazi finansijsku, bračnu i roditeljsku agoniju, a za dlaku je izbjegao i zdravstvenu, kaže: “Da, ovo jeste užas, ali nikad mi nije bilo bolje. Mene sad spašava iskustvo opsade. Onda mi je bilo grozno, nesnosno, za poludjeti, a danas, zahvaljujući tom iskustvu, sve ove krize koje me spopadaju su mi smiješne. Kad ne rokaju granate i ne šicaju snajperi, kad ima struje i vode, ne sjedim naveče uz uljaricu i ne jedem ikar konzerve – pomislim kako je cijeli svijet moj.” Ne zvuči loše kao utješni recept i rezervna opcija: ako reduciramo sopstvene potrebe na taj podnošljivi minimum oličen u frazi “samo nek ne puca”, onda – samo u tom slučaju i samo iz te perspektive – varljivo  ljeto 2010. izgleda kao nešto normalno, nešto što se može predeverati bez većih belaja.
Problem je što taj mentalni trik s druge strane predstavlja savršen alibi onima čiji je posao da nam život učine podnošljivim. Svaki psihološki manevar koji građanima olakšava stanje direktna je abolicija političkim strukturama koje su do ovoga dovele. Nezadovoljstvo kao trajno stanje jedini je adekvatan odgovor na ovo što su uradili. Ionako nam slijedi jesen koja bi i u političkom i u klimatskom smislu mogla biti vrelija od ljeta.