Čuli ste za Ekrema? Prirodno. Ne samo da ste, ukoliko koristite internet, čuli za njega nego ste čuli i njega. I njegov muzički uradak radi koje sam jedne noći, negdje oko pola tri, pomislila da mi je muž konačno nepovratno skrenuo pameću, jer je sjedio za kompjuterom i smijao se kao lud, ignorišući činjenicu da ostatak kuće spava. I taman kad sam željela da nježno objasnim kako, ukoliko je banka mailom poslala sve izvještaje o transakcijama za protekli mjesec, to ne znači da je kraj svijeta i kako poslije jednog leksića sve stvari izgledaju neuporedivo manje crne, on mi je gurnuo slušalice na uši uz rečenicu kako to moram čuti. Još bunovna, stajala sam i slušala. I odslušala.
Ja sam osoba koja najčešće ne konta viceve na prvu, tako da sam vratila slušalice njemu, još uvijek ushićenom i razdraganom, pa odstajala malo da mi se objasni poenta. Šta je tu tačno toliko smiješno? Rekao je nešto u stilu da meni nikad ništa nije smiješno, kako nema poente, kako je čovjek nevjerovatan, te kako će odmah pjesmu o poslu i kući postaviti na svoj profil. Ludilo, čula sam kako se cereka dok sam se vraćala u krevet još uvijek ne kontajući. I nisam kontala čak ni kada sam ga čula u polusnu kako pjevuši refren uvlačeći se na suvozačevo mjesto našeg bračnog kreveta. I još uvijek se cereka.
Naravno, potpuno sam zaboravila na Ekrema. I nikad nisam ni pomislila na njega, sve dok se vrištanje od smijeha nije ponovilo i naredno veče. Otprilike u isto vrijeme. Moj muž je noćna internetska ptica. Koja se po principu pepeljuge u ponoć transformira. Ne u bundevu, nego u tinejdžera. Zajedno s drugim četrdesetogodišnjacima koji krizu srednjih godina nisu riješili tako da kupe crveni sportski auto i nabave plavušu, studenticu, nego tako da u virtualnom svijetu igraju nekakvu igru punu elfova, druida, night nečega i bossova. Ustala sam iz kreveta samo da upozorim na to da ću iskopčati kabl, uz ozbiljnu prijetnju da ću se razvesti ako se buka nastavi. I da ja još uvijek nemam krizu srednjih godina, ali imam nesanicu i da sam jedva zaspala. Ali sam odustala od svađe i odlučila da budem pozitivna. Nasula mu čašu soka i pitala šta je smiješno.
Hajde me pitaj šta ima, rekao je moj tinejdžer u ranim četrdesetim, otac i hranilac porodice. Šta ima?, pitala sam nakon kraće pauze razmišljajući kuda bi nas taj razgovor mogao odvesti. Ma, ništa – Ekrem. I salva smijeha.
Opet ne kontam. Zato se ne smijem, nego šutim i čekam. Poso – kuća, poso – kuća... objašnjava on, a onda odustaje i nastavlja da se smije u mikrofon slušalica.
A ja već drugu noć zaredom idem u krevet s Ekremom. Što je onako malo... pa, recimo, problematično.
Naravno, koristim internet. I kada je nešto fenomen, onda se uključim. Guglala sam Ekrema već narednog jutra uz kafu. I saznala da je čovjek planetarni fenomen. Da ga znaju i slušaju milioni. Da je njegov hit o prokletoj Americi pregledalo više ljudi nego što ih zna za činjenicu da u Africi zbog nedostatka vode za piće stanovništvo obolijeva od bolesti kod koje im se crv trajno nastani u tijelu i jede zdravo meso. Namjerno ovo poređenje. Ne zato da pokažem kako sam ja osviještena i zainteresirana za probleme Afrike, nego zato što je meni sve to o poslu i kući i o tome kako ništa ne zna jedenje zdravog mesa.
Moj muž kaže kako pretjerujem. Kako se radi o bezazlenoj zabavi. Kako čovjek nije opasan. Kako je smiješan. Kako mu je teško shvatiti zašto ja ne kontam. A ja kažem kako se radi o fenomenu – potpunog gubljenja svih vrijednosti.
Nedavno sam u novinama čitala recenziju knjige jedne hrvatske... e sad, teško je reći šta je ona zapravo, poznata ličnost jeste, ali se ne mogu sjetiti da ima neko konkretno zanimanje. Bila je malo pjevačica, vodi evente, pojavljuje se na istim i imala je buran i medijski popraćen razvod koji se razvukao do dana današnjeg. Znači, čitala sam recenziju knjige jedne hrvatske zvijezde, u kojoj se uradak u kojem se najprljaviji veš kači na sve raspoložive štrikove poredi s romanom Madame Bovary. Gospođa razvedenica se čak časti time da je hrvatska inačica nesretne Emme, zbog koje je Flaubert zamalo razapet, a svakako je proglašen nemoralnim, i nisam mogla da vjerujem. A, opet, s druge strane, jesam. I ona, kao i nesretni Ekrem, nema pojma o poslu kojim se bavi. Samim tim joj je uspjeh zagarantiran.
Ponekad zamišljam društvo u kojem bi nekim čudesnim dekretom bile ukinute mjerne jedinice. Zamislimo šta bi se desilo da nam naprasno kažu kako više nema centimetara, metara, kilograma, litara..., nego se sve mjeri – nako. Odoka. Blažena anarhija koja bi zavladala u prvom trenutku u kojem bi neko želio litar ili kilu nečega već godinama vlada na javnoj sceni kojom defiluju ljudi koji se poslom koji rade bave – nako, a već godinama se sudovi o tome kako ga rade donose – odoka. Neko je davno ukinuo metre i kilograme i litre u programima naših televizija i na stranicama naših magazina. I dokle god više ljudi pogleda Ekrema nego Maru na internetu, i dokle god ozbiljne novine budu bljuvotine o seksualnim navikama sedamdesetogodišnjaka proglašavale novim valom hrvatske književnosti (nije Bosna daleko, kod nas se samo manje objavljuje), nema nikakve šanse da se uspostavi mjerni sistem. Bilo kakav.
Zato mi nije smiješan Ekrem. Nego se bojim. I to s razlogom. Jer se to lice iz moje radne sobe i ekrana kompjutera moga muža preselilo na stranice svih novina kao nova balkanska zvijezda. Kao da ih već nemamo dovoljno.
Da se razumijemo, donekle shvatam zabavu. I otklon s kojim ozbiljni ljudi slušaju o poslu i kući i smiju se. Gluposti. Ali nisam sigurna shvataju li Ekremi da se ljudi smiju njima, ne s njima. I šta se desi kad pomisle da su pravo duhoviti. Pametni. Talentirani. Šta se desi kad pomisle da su litri, kilogrami i metri.
Ježim se od izraza mediokritet. Koji se koristi u svim prilikama kada se nekome želi dati do znanja da je manje vrijedan. Citirat ću prijateljicu koja je mnogo pametnija od mene i koja je jednom prilikom rekla kako genija na svijetu ima 0,001 posto. Ostatak su mediokriteti. Obični ljudi. Prosječni. Kao ja. Koja se ponosi time što je obična. I mediokritet. U izvornom smislu – osoba prosječne vrijednosti. Ali ne mogu a da se ne zapitam šta se desi s ljudima koje ubijedimo da su mnogo više od toga jednoga dana kada ih se zasitimo. Koliko tužni postaju njihovi životi.
Gotovo kao život Emme Bovary.
One prave. Koju, garant, oni koji poznaju ovu novu manje poznaju.
