Ermin Bravo

Na putu, posljednji film Jasmile Žbanić, dobio je, posebno u domaćim medijima i kulturnim krugovima (krugićima, da budemo precizniji) različite ocjene: od onih da se radi o remek-djelu, ne samo bosanskohercegovačkog nego i evropskog filma, do onih da je riječ o prosječno ekraniziranoj priči iznevjerenih očekivanja. Sve te, nazovimo ih, zainteresirane strane, kao uostalom i većina, ali značajna, balkanskih glumaca, složna je u jednom: Ermin Bravo je igrajući Bahriju, bivšeg vojnika sklonog opijatima, te kasnijeg vjerskog fanatika, ostvario maestralnu kreaciju! Zbilja, koristeći se svim glumačkim sredstvima, od glasa i lica, do držanja tijela, pogleda i jedva primjetnih radnji, Bravo je od važnog, ali ipak sporednog lika, stvorio Bahriju kojeg se pamti, kojem se vjeruje, koji u svoj svjetonazor uvlači lukavo, naizgled iz najbolje namjere (“Ja samo želim biti bolji čovjek”, kaže Amar (L. Lučev) svojoj supruzi Luni (Z. Cvitešić) nakon intenzivne obnove prijateljstva s Bahrijom), da bi svoju izvitoperenost otkrio u funkcionirajućim krajnostima: pjevanjem blesavih, skoro karikaturalnih vehabijskih koračnica i na svadbi s maloljetnom kćerkom vlastite supruge! “Ja sam se trudio, kao što se trudim za svaki lik, da opravdam njegove stavove i da ljudi shvate njegovu poziciju…Volim da pomjeram vlastite granice, volim da se tjeram naprijed. Pokušavam samog sebe iznenaditi”, rekao je Ermin Bravo u jednom intervjuu, ali ne povodom filma Na putu, nego predstave Usamljeni zapad, u režiji Selme Spahić, u kojoj je igrao svećenika Walsha i bio kao – Bahrija.
Jedna od odlika vrhunskih glumaca jeste podjednaka funkcionalnost u pozorištu i na filmu. No, jedna od osobina tih, velikih glumaca, jeste i nesklonost nekom od ta dva medija. Eto, recimo, Pavle Vuisić je s teatrom raskrstio na jednoj probi, kazavši: “Ne znam koja je budala rekla da su ovo daske koje život znače. One meni ne znače ništa!”. A bio je na tim istim daskama, baš kao i pred kamerama – gromada od umjetnika.
“Film i pozorište su drugačiji, a istovremeno i jako slični. Priroda posla je ista, oboje podrazumijeva rad na liku, iskrenost i predanost, ali su sredstva kojima se glumac koristi drugačija. Ja volim film, volim gledati filmove, i volio bih raditi više filmova, samo je šteta što ih nema mnogo. Volim biti pred kamerom, mnogo čitam o tome, i volio bih se dalje usavršavati na filmu, ali bit će prilike. Imamo odlične reditelje koji prave odlične filmove, i sretan sam što će, ako mi se pruži prilika da glumim u filmu, to vjerovatno biti dobar film”, kazao je Bravo, pa objasnio na šta tačno misli: “Kroz cijeli svoj kratki profesionalni vijek pokušavam se dovesti u poziciju da mogu da biram projekte i likove koje ću igrati, i sretan sam što sam u tome uspio, što ne moram raditi svašta radi novca. Novac mi nije najvažniji u životu i mogu živjeti normalno, bez žrtvovanja svoje umjetnosti i obraza da bih platio račune.”
Da, dakle, Ermin Bravo nije glumac, pa da se ne zna kako izgleda, iz njegovih izjava bi se moglo zaključiti kako je davno prešao tridesetu. A nije, tek mu je trideset i jedna. “Prije nego što kažem koliko mi je godina, moram ti reći da je moj najveći problem što ljudi sa mnom ozbiljno razgovaraju sve dok ne saznaju da mi je dvadeset i jedna. Poslije toga slijedi reakcija: ma, šta ćeš ti, mali”, rekao je Ermin prije tačno deset godina, kada je – s njim je, valjda, oduvijek tako – bilo jasno da je riječ o, prosto, ozbiljnom čovjeku. I to je, uz urođeni talenat, preduvjet da se bude ozbiljan glumac. Ne znači to, naravno, kako Bravo sebe ozbiljno shvata, daleko od toga, jer to, da sebi govore vi, osobina je neozbiljnih; on ozbiljno shvata svoj posao i ne radi ga zato da bi mu slika izašla makar u ukrštenim riječima, nego zato što je, kako sam kaže, u glumi našao sublimaciju svega što ga je zanimalo.
Ima nešto, ma svašta tačnije, u čemu je Ermin Bravo sličan svojoj partnerici u predstavi Helverova noć – Mirjani Karanović, redateljici s kojom je osvojio nagradu “Vrli novi svijet” na prošlom MESS-u – Selmi Spahić, te redatelju s kojim je ostvario pozorišne kreacije nagrađene od Beograda do Bogote i debitirao na filmu ulogom Tarika u Remakeu – Dini Mustafiću, dakle. Ermin, kao ni Mirjana, nije prostituirao svoj zanat, niti je umjesto na sceni glumio zvijezdu u novinama, nudeći vlastitu privatnost, kada već nema šta drugo, pametno, za reći. Kao Selma Spahić danas, a Dino Mustafić prije svih, Ermin Bravo je pokazao da se ozbiljnost ne mjeri datumom rođenja, niti znanje stiče puštanjem godina da prolaze ko šteta niz vodu. Zato je, pored još bezbroj drugih stvari, u tridesete ušao s dvije nagrade za najboljeg glumca Internacionalnog teatarskog festivala MESS, od kojih je jednu podijelio s Mikijem Manojlovićem. (Njega, Manojlovića, kako se ono naopako i bezveze kaže, ne treba posebno predstavljati. A ako treba, onda stvarno nema potrebe – kazali bi sarajevski majstori jezičkih akrobacija.)
Za sve ove godine Ermin Bravo je svjedočio da umjetnost nije posao koji nema radnog vremena, pa se može spavati do podne, mahmurati do večere i piti do jutra, nego se njome valja baviti ili bez prestanka ili nikako. “Ja bih nakon svakog MESS-a radio 24 sata dnevno da postignem barem djelić onoga što ljudi mogu, njihovih vještina i količine posvećenosti koju ulažu u ovaj posao”, rekao je u jednom intervjuu prošle godine. I to je, pored ostalih, možda i najvažnija lekcija koju predaje radeći s mladim glumcima na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, pokazujući im na vlastitom primjeru da rečenica: “Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem” nije samo briljantna filmska replika Abdulaha Sidrana, nego deviza vrhunskih umjetnika, ma čime se bavili. Ili kako bi to Ermin rekao: “Jako mi je važno da se usavršavam i da postanem naprednija verzija sebe.”