Snježana Vasilj
13.07.2010. u 08:41 sati


Ljudi koje volim

Snježana Vasilj


Prema podatku blogerske zajednice kojoj pripada, ali nije aktivna, Snježana Vasilj ima 56 godina. Je li to ta Snježana, Bog sami zna. Sudeći po fotografijama – teško. No, ono što se sigurno zna jeste da je diplomirala arheologiju 1979. u Zagrebu i posvetila se istraživanjima nestalih civilizacija. Pronašla je zbilja čudo, ali još nije ostvarila san
“Samo što sam ugledao brod, shvatio sam koliko čeznem za ljudima, kako žarko želim vidjeti njihova lica, čuti im glas, stisnuti im ruku, razgovarati s njima!”
(Robinson Kruso)


Oprezni su, valjda, oni ljudi koji ne vjeruju ni drugima ni svom unutarnjem osjećaju. Sretni su, međutim, oni što znaju kada poslušati sebe. I ta sreća nije nekakvo opće stanje: prihvatanje svega na svijetu zdravo za gotovo, vazda kez od uha do uha i, općenito, pozitivno razmišljanje vazda. Daleko od toga, jer nema kraćeg puta do razočarenja od vjerovanja da će sve i uvijek biti dobro, pošto sigurno neće. Nekada, da se ne duži, bude onako kako biti mora. Mudrost je, dakle, znati kada biti dobro oprezan, sumnjičav, pa i pesimističan, a kada slušati taj famozni unutarnji glas. Snježana Vasilj je, bez sumnje, mudra žena. I jedna od važnijih i uspješnijih osoba naše akademske zajednice i nauke, ali one prave, što ne jaše po mitovima, ne bavi se prošlošću radi skupljanja argumenata s kojima se lakše komplicira sadašnjost, niti od povijesti/historije/istorije, kako god već ko zove tu nauku, pravi ideološke platforme. Ne, ona traži i, što je još važnije, nalazi tragove davnih, nestalih svjetova, upisujući Bosnu i Hercegovinu na listu zemalja s golemim arheološkim blagom. I ona, ali tako mora biti u zemlji posljednjih stvari, stoički podnosi potpuni nedostatak svijesti o važnosti, recimo, Hutovog blata – nekada nezaobilaznog toponima mediteranske plovidbe.

Niti je važno, niti treba propitivati bi li ova plavokosa profesorica historije umjetnosti u Sarajevu i arheologije u Mostaru jednako “lako” pronašla hiljadama godina stare ilirske brodove i ništa mlađe amfore za čuvanje vina i ulja, da nije slušala samu sebe. To, dakle, da bi Hutovo blato postalo veličanstveno arheološko nalazište i da profesorica Vasilj nije poslušala sebe, nego krenula okolo, nije upitno. Ova je magistrica, prosto, ozbiljna u onome što radi, a ta ozbiljnost je, uz obrazovanje, stub uspjeha. Zato je ona našla brodove, one što su nekada nekog stvarnog preživjelog brodolomca, Robinsona iz ilirskog doba, doveli do Stoca.

Sve je, da se tako kaže, počelo sa čepovima. Dobro, nisu to baš oni čepovi od plastike što se odvrću niti oni što se s pivskih boca mogu skinuti upaljačem ili tupom stranom viljuške. Tih 70 čepova, sa žigovima radionice gdje su napravljeni, zatvarali su amfore. Snježana Vasilj ne krije kako je – i zašto bi krila, ozbiljna nauka kreće od pretpostavke, a završava s dokazanom tezom, dok paranauka prvo nešto zaključi, pa krene kopati, recimo, oko Visokog – pretpostavila da su amfore zbog težine morale biti prevožene brodovima. I tu je, tačno kada je trebalo, ona poslušala unutarnji glas. “Da smo kopali nekoliko metara lijevo ili desno, ne bismo ništa pronašli”, izjavila je kasnije. Snježana Vasilj je, rekosmo, odlučila da dvije sonde spusti baš tu, ispod nalazišta čepova. I… Prvi, ali prvi put u svijetu, u Hutovom blatu, u Bosni i Hercegovini, pronađeni su ilirski brodovi dugi deset metara i široki dva do tri! U prijevodu: ništa manje nisu važni ovi brodovi od pronalaska plovila skandinavskih Vikinga. Samo… Dobro, o tome ćemo malo kasnije.

Nalazi tima Snježane Vasilj, a pored brodova ima tu i amfora, oružja, svega i svačega, stari su više od dvije hiljade godina, te, pored ostalog, objašnjavaju mnogo onoga što se dosad nije znalo ili se, zbog manjka dokaza, pretpostavljalo. Recimo, zašto su Daorsi, pleme čije je naselje bilo pored današnjeg Stoca – ko je ikada išao u taj dio Hercegovine, nije mogao ne vidjeti ostatke – na svom novcu imali brod.

“Daorsi su govorili i pisali grčkim jezikom, uveli su urbani način življenja i bavili se trgovinom. Sve to svjedoči o postojanju jedne uticajne kulture čiju tradiciju i mi nosimo u venama. Imamo gradinu, brodove, groblje, vjerujem kako ćemo pronaći i luku. Keramičkih ostataka ima u izobilju. Gdje god pođemo kopati pronađemo neki keramički ostatak. Naselje je trgovački komuniciralo s Mediteranom, jer su svi pronađeni predmeti s Mediterana. Južna Italija i grčki svijet su trgovali s ovim prostorima”, kaže Snježana Vasilj.

Snježana Vasilj, prema podatku blogerske zajednice kojoj pripada, ali nije aktivna, ima 56 godina. Je li to ta Snježana, Bog sami zna.  Sudeći po fotografijama – teško. No, ono što se sigurno zna jeste da je diplomirala arheologiju 1979. u Zagrebu i posvetila se istraživanjima nestalih civilizacija. Pronašla je zbilja čudo, ali još nije ostvarila san: između Širokog Brijega i Mostara, u Pologu, nalazi se, “samo” ga sada treba naći, Zvoni grad, najveća helenistička građevina!

“BiH ima arheološku tradiciju dužu od 120 godina. Ovdje postoje brojna arheološka nalazišta. Na arheologiji treba da gradimo i ekonomsku sliku BiH, jer ovakva nalazišta imaju nesagledivu kulturno-povijesnu vrijednost koju možemo prezentirati u vidu turističkih atrakcija”.

Ona, Snježana Vasilj, nije ženski Indiana Jones. Harrisona Forda imitiraju dokoni naturalizirani Amerikanci ili još dokoniji Meksikanci koji traže Troju oko Čapljine. Snježana Vasilj je ozbiljna naučnica, žena koja je pronašla epohalne tragove jednog nestalog svijeta i još je manje poznata od kvazi istraživača svega i svačega, od crnih rupa u svemiru do podzemnih tunela u Visokom. Ne bi to, možda, vrijedilo ni pominjati da je Snježana Vasilj ilirske brodove i amfore našla prekjučer. Ali nije. Od spektakularnih otkrića u Hercegovini prolaze godine, a ona i njen tim muku muče s finansijama i strahuju kako će jednoga dana – i to će biti za jedno dvjesto-tristo godina – autoput proći preko Hutovog blata, pa će pod asfaltom ostati dokazi velike prošlosti donjeg toka Neretve, rijeke što je ovo područje povezivala s ostatkom svijeta.

Iako nije htjela, Snježana Vasilj je dokazala još nešto: nije nama sadašnjost loša zato što smo imali ružnu prošlost, nego zato što mi ne valjamo. A prošlost nam je, davna posebno, veličanstvena! O čemu znamo i zahvaljujući magistrici Vasilj.


 

(Gracija 137, jul 2010.)
Povezani tekstovi
Najnovije iz kategorije
Slavoj Žižek Ljudi koje volim
Slavoj Žižek
Marija Škaričić Ljudi koje volim
Marija Škaričić
Lady Gaga Ljudi koje volim
Lady Gaga
Edin Džeko Ljudi koje volim
Edin Džeko
Larry King Ljudi koje volim
Larry King