Ah

Ima stvari na koje mi je ostao ah.
Na bijelu, dugu vjenčanicu, naprimjer. Iako me niko nije mogao nagovoriti da je obučem, pa sam čak i prijetila da ću, ako nastave s pritiscima, na kraju u općinu otići u farmerkama. Sad mi je krivo. I svako malo ulovim sebe kako gledam izloge prodavnica koje iznajmljuju ili prodaju vjenčanice. I svako malo uhvatim sebe kako uzdahnem. I svako malo pitam muža da li bi on ikako pristao da se nas dvoje ponovo vjenčamo, samo radi vjenčanice. Na šta on odgovori da ne budalim. I da sam ja bila najljepša mlada koju je on vidio. Što i nije neka utjeha: prvo, sve su mlade svojim mladoženjama najljepše, a i znam kako to govori samo zato jer mu je mrsko da prolazi kroz cijelu gungulu ponovo. Pa makar i da meni više ne bude ah.
Pa onda na to da se porodim a da me za ruku drži muž. Da bude sa mnom u onom smiješnom zelenom ogrtaču, s kapicom na glavi i navlakama za noge i da govori kako ja to mogu i samo još malo, dušo i sve ono što se već govori u tim prilikama. Mislim, ne da nije bilo nikakve šanse da ga nagovorim na to da se primakne sobi za porođaje, nego sam na kraju zapravo bila vrlo sretna da on u nekom trenutku ludila nije izrazio neku takvu želju s obzirom da je vozeći me u porodilište prvo autom krenuo u rikverc i zamalo se zabio u kontejner, a onda nas skoro skrhao na ulicama koje su bile, kako je rekao, pretrpane i pune ludih vozača. U stvarnosti je bilo pet ujutro i jedini vozači bili su oni što razvoze hljeb i veseljake od prethodne noći kućama, uz kuckanje taksimetra. Opasan na cesti, u porođajnoj sali bio bi poguban. Naročito nakon nekoliko sati tokom kojih bi vjerovatno shvatio da porođaj traje malo više od onoga što je on zamislio, a da ljekari nisu uvijek najljubazniji i raspoloženi za ćaskanje. Bez obzira, ostao mi je strašan ah na to da otac mog djeteta bude tu u trenutku koji se ne da porediti ni sa jednim drugim. I nekako nisam sigurna u to da ću taj ah ikada sebi ispuniti.
Ustvari, kad sve saberem i oduzmem, gotovo svi moji ahovi posljedica su propaganda: toga što stalno gledam filmska vjenčanja, televizijske porode uz smirene očeve pune strpljenja i snage, egzotične odmore, duge vožnje genijalnim predjelima tokom kojih niko ne zvoca kako bi bio kraći put da smo samo skrenuli u Derventi. Što, prirodno, ne umanjuje snagu mojih ahova, nego ih čini samo većima. Tako je i s onim što se na mojoj listi ahova može smatrati ne ahom, nego AHOM. Moj ah nad ahovima – matursko veče.
I tačno znam šta je krivo za to.
Oni što slave dvadesetak godina mature, a i oni stariji koji su za to imali živaca, sjetit će se serije koja je prikazivala dogodovštine tinejdžera s Beverly Hillsa. Što je vjerovatno bila prva i posljednja sapunica u mom životu koju sam religiozno pratila, tražeći makar nešto zajedničko s djecom koja su u srednju školu išla autima, učila na savršeno podšišanom travnjaku ispred škole, svakoga dana išla u šoping, a svaku večer provodila na plaži uz romantične logorske vatre. Prirodno, nisam uspjela pronaći mnogo zajedničkih stvari. Hvatajući se kao davljenik za slamku, za jedinu stvar koja bi mogla zaličiti na glamurozni život američkih tinejdžera. Za maturu! Sasvim sigurna da ću i ja imati haljinu i cipele i frizuru i šminku i nekoga ko će doći po mene da me odvede u ukusno uređenu salu. I može biti da neće biti tako divno neprilagođen buntovnik kao Dylan, ali će zasigurno biti neki tip koji će potpuno zadovoljiti kombinaciju majke i socijalne radnice u meni. I s kim ću plesati cijelu noć uz zvuke nekog super benda i prigušena svjetla. A onda ćemo u neko doba noći, zapravo dok nad gradom bude svitalo, lagano šetati kući. Ja, ogrnuta njegovim sakoom i s njegovom rukom prebačenom preko ramena. Ja, najsretnija mejtaška tinejdžerica na cijelom svijetu.
Ali kad ti se ne da, onda ti se baš ne da. Mislim, sasvim je sigurno da sve i da je bilo kako nije, moja matura ne bi bila ni nalik na njihovu. A da je ne bude nikako za to su se pobrinule okolnosti u kojima se nijedan beverlihilški tinejdžer garant neće naći u životu. Naime, počeo je rat. Istina je zapravo da su ljudi s kojima sam išla u srednju školu i imali neku maturu. Ali je istina i to da mene niko na nju nije pozvao. Kasnije je na neko moje bojažljivo pitanje zašto, neko odgovorio kako su vjerovatno zaboravili. I to me je zaboljelo više nego da su me namjerno prekrižili. Jer sam čekala. S najboljom mogućom haljinom i cipelama koje su se u tom trenutku mogle nabaviti u opkoljenom gradu, ali i sa čovjekom koji mi je obećao da će kolima doći po mene da me odveze na moj maturski ples. Sasvim sigurno ne limuzinom sa šampanjcem u frižideru, ali s najboljim mogućim kolima koja su se mogla nabaviti u gradu u kojem su sva kola išla na lož-ulje. Uglavnom, ni haljine, ni cipela, ni kola, ni benda, ni šetnje s prebačenom rukom.
Moj muž zna za sve moje ahove. I osim što ne želi da me ženi drugi put ili da nokautira prvog ljekara koji bi me u trenutku najvećeg bola krivo pogledao, jako se trudi da ispuni sve ostale. Tako je predlagao da se uvučemo na neko matursko veče i plešemo cijelu noć, što je velika žrtva za čovjeka koji je plesao samo na časovima na akademiji i to samo zato jer je morao.
Nasmijala sam se prijedlogu. Zato jer je bio simpatičan, ali nerealan. Ništa ne može vratiti sjaj u travi, kaže rečenica iz omiljenog filma moje mame, koji svaki put oplače. Ništa ne može vratiti moju maturu. Onu koju sam zamišljala gledajući nerealnu seriju. Koja se nikako, ni pod razno, ne uklapa u sjajne satenske haljine koje se gibaju uz pjesmu o kompletu veštačkih noktiju koji ostaju na stolu, ili glavobolji bez aspirina. Ja se takvih matura zapravo pomalo i plašim, jer ne znam šta slijedi poslije. Ali sam sasvim sigurna da ne slijedi romantična šetnja dok nad gradom sviće.
A bez nje ništa.
Samo ah.
 

(Gracija 135, jun 2010.)