Da je u stranom svijetu
koji, vjerovatno, nikada neće razumjeti, jedan je Balkanac shvatio dok je u Švedskoj kod zubara čekao na red. Iz dosade ili želje da provjeri kako mu ide jezik zemlje
u koju je izbjegao, započeo je razgovor sa ženom koja je tu bila po istom poslu.
Malo-pomalo, ona mu je priznala da ima strašnih problema s mužem koji je
iznenada postao ljubomoran na njenog ljubavnika! Ne zna se je li joj objasnio da dolazi iz
krajeva u kojima muž čija žena ima ljubavnika ne bi imao problema s njim, a ni s
njom, nego najprije s organima gonjenja. I da u njegovom zavičaju, ovdje, dakle, samo
muškarci smiju imati još nekoga, neku, tačnije, a da žene nisu ljubomorne jer, kao,
ne znaju.
Nekoliko godina kasnije, jedan je televizijski producent došao u Bosnu s
namjerom da nađe učesnike za reality show pod naslovom
Mijenjam ženu. I nije uspio. Trebalo je vremena da se vidi kako se žene
pred kamerama mijenjaju samo da bi kuhale drugima. Opet, za samo malo vremena
na internetu, moguće se uvjeriti kako i oko nas ima parova koji se mijenjaju. S drugim
parovima. Još uvijek su, naravno, u ilegali i strahu od okoline, makar ne rade ništa
nedozvoljeno i mimo bilo čije volje. Zato smo i Gracija klub počeli upravo pitanjem o
razmjeni partnera, da bi s gostima - novinarkom TV PINKBH Almom Alilović i
basistom grupe Sikter i strip-crtačem Draganom Rokvićem - pričali i o diskografiji i
stripu, izvozu kulture, te o reality programima i reklamama.
Jesu li svingeri nastrani ili slobodoumni
ljudi?
Alma: Slobodoumni.
Dragan: Svakako da su slobodoumni. Ne mislim da je samo takvo opredjeljenje
nastrano.
Alma: Da, mada bi se, kada bi se ovdje
neko tako deklarisao, dešavale priče kakve smo već slušali kada je
homoseksualizam bio aktuelna tema.
Dragan: Kao i sve, jedno vrijeme bi
trajala priča i prestala.
Da li su reality TV-programi svojevrsno ruganje gledateljima kojima se nudi da
gledaju kako neko, recimo, spava i plasiraju im se poruke kako je riječ o nerežiranim
zbivanjima, ili su, s druge strane, takve emisije vid zabave za mase kojem ne treba
davati niti u njemu tražiti dublje značenje?
Dragan: Ne mislim da je riječ o ruganju,
jer svaki konzument TV-programa ima mogućnost da izabere šta će gledati. U
prirodi ovdašnjih ljudi je da se gleda komšiji
kroz prozor da bi se vidjelo šta se tamo jede, je
li se neko svađa, tuče... Ti programi su, dakle, zabava koja je uzela maha. Ja ne
gledam televiziju, posebno ne reality programe, ali znam da su vrlo gledani.
Alma: Slažem se da nije riječ o ruganju,
jer svako svojevoljno pristaje da gleda. Pošto radim u medijima, znam kako su, na
moju žalost, visoki rejtinzi takvih programa. Izgleda da je danas sve reality show, o
kojoj god vrsti televizijskog izraza govorili. Uostalom, i u reality programima ima režije.
Dragan: Kad god sam, prolazeći pored televizije, vidio nekoliko minuta
takvog showa, učesnici su uglavnom kopali nos, neko je nekoga provocirao, drugi bi išli
na kupanje... Smiješno bi bilo da neko takve stvari režira. Moguće je da kada show
dugo traje, a nema zbivanja, dođe do režiranja nekakvog konflikta. Vjerovatno, da
bi se to izbjeglo, biraju se gosti koje ne treba režirati, poput Milića Vukašinovića, koji
je šega i kada pije kafu.
Šta je veća smetnja diskografiji: piraterija ili industrija spotova koja insistira na
gledanju muzike?
Alma: Piraterija, definitivno.
Dragan: Tačno. I prije su postojali
spotovi. Nekih osamdesetih se uozbiljila
proizvodnja spotova, razvoj kanala koji ih emituju,
ali je izdavaštvo funkcioniralo. Piraterija je, dakle, ozbiljniji problem, ali ne mislim
na prodavanje CD-ova na pijaci, nego na internet. Sva muzika je postala dostupna
preko interneta i sve što te zanima možeš besplatno skinuti. Što ja i radim, jer
slušam muziku koja nije mainstream i teško bih
na drugi način došao do, recimo, koncerta Herbiea Hanckoka iz 1974., koji i ne
možeš kupiti na nekom mediju, nego se do njega može doći samo preko bloggova ili
specijaliziranih siteova. Naravno da mogu
postojati ljudi koji su zbog pijaca na gubitku. Ne vidim da Sikteru može smetati i ne
mislim da bismo mi prodavali više albuma da nema pijaca. Internet je, dakle,
najopasniji za diskografiju, jer su i veliki bendovi
poput Radioheada počeli nuditi svoje albume na mreži. Zanimljivo je da smo mi u
Sikteru imali sličnu ideju još prije osam godina. Pioniri smo te ideje, koju ćemo realizirati
s četvrtim albumom.
Alma: Slažem se apsolutno i čvrsto vjerujem da diskografska industrija neće još
dugo postojati. Na kraju krajeva, dešavalo se velikim bendovima da prije nego im
izađe album, sve pjesme budu na internetu.
Dragan: Tačno. Ja sam imao Jamiroquai skinut s interneta mjesec i po prije nego
se CD pojavio u Londonu.
Alma: Rješenje je, čini mi se, da se
skidanje s interneta naplaćuje u nekom iznosu, jer
se na drugi način ne može. Protiv interneta se, naprosto, ne može boriti, niti ima potrebe.
Čine li Bosna i Hercegovina, Srbija, Hrvatska i Crna Gora jedinstven kulturni
prostor, i, ako čine, koriste li tu činjenicu autori
iz BiH?
Dragan: Čini mi se da to najviše koriste
ljudi iz televizijskog biznisa. TV-serije se razmjenjuju, rade u koprodukciji...
Muzičari su u drugoj poziciji. Stara je i poznata
priča o tom odnosu. Ovdje svake sedmice neko nastupa, bilo iz Srbije ili Hrvatske, dok
je, recimo, Sikteru jasno rečeno da, konkretno, u Hrvatskoj može svirati kada
bude imao izdavača iz te zemlje, što je loše, jer
ne mislim da se interesi autora i tržišta štite time što se drugima brani da dođu svirati.
Alma: Naši muzičari zaista najmanje
koriste tu mogućnost rada u regiji. Evo, sada smo imali tu frku oko Seke Aleksić i svi
smo se pozivali na pravo, slobodu, demokratiju, na to što će, ne znam, Halid Bešlić
nastupati u Beogradu... A ja nisam siguran da bi on dobio beogradsku Arenu za nastup.
Dragan: Ne mislim da bi dolazak ili nedolazak Seke Aleksić imao uticaja na
poziciju Halida Bešlića, niti na njegov posao.
Zašto današnja djeca manje vole stripove od generacije svojih roditelja?
Dragan: Zato što postoji internet, više mogućnosti zabave, zato što je život
svima brži. Ja se moram tjerati da uzmem knjigu i čitam i da mi bude lijepo. I bude mi
lijepo, ali mi treba vremena da počnem. Živimo u vremenu nervoze i dostupnosti svega u
istom trenutku. Treba mirnije vrijeme da bi se konzumiralo nešto što je na papiru i
što izgleda malo staromodno. S druge strane, mi nikada nismo bili veliko tržište stripa.
U osamdesetim je bio Ervin Rustemagić sa Strip Artom, ali nije bilo crtača. Danas
imamo crtača više nego ikada, ali nemaju gdje objavljivati.
Alma: Tu su veliku ulogu odigrali
televizija i općenito mediji. Mislim da se možemo
složiti kako ono što ne postoji u medijima, ne postoji ni u životu, a ne vidim da se
strip kultura baš promovira. Čak i crtani filmovi nestaju iz TV programa ili se emitiraju
u terminima kada je niska gledanost.
Dragan: Tu se vidi koliko se svijet
promijenio: nekada smo imali prvi i drugi program na televiziji, a niti na jednom nije bilo
baš nešto zanimljivo. Danas postoje kanali koji emitiraju samo crtane filmove, pa ko
hoće, može ih gledati uvijek, što dovodi i do brzog zasićenja.
Koliko reklame utiču na Vaše potrošačke sklonosti?
Dragan: Ja, recimo, mrzim reklame. Hajde, mrzim je preteška riječ. Dakle, ne
volim kako se reklame pakuju, kako se u njima govori, šta se pokušava
postići. Ipak, kada uđem u trgovački centar, kupujem ono za što sam čuo iz reklame.
Na kraju se kupnja svodi na uzimanje nečega samo zato što ti je poznato. Tješim
se da reklame ne utiču na mene, ali mislim da sam sebe obmanjujem.
Alma: Utiču, naravno, kao i na svakoga. Psihologija se, znamo, time bavi
ozbiljno. Ja, zapravo, i ne obraćam pažnju na to, ali kada pogledam šta
kupujem, ispostavi se da sam u zatvorenom krugu: ono što se najbolje reklamira je
na najboljim pozicijama za izbor pri kupovini. Zanimljivo je, međutim, kako
najčešće ne budem zadovoljna upravo onim što sam kupila zbog uticaja reklame.
Dragan: Mi djelujemo mehanički. Evo, ja tvrdim da ne gledam televiziju, a
televizija je upaljena veći dio dana. Kada gledam film, on traje sat vremena
duže zbog reklama kojima se ne možeš oduprijeti.