Da li je BiH informatički nepismena zemlja? Da li posjedovanje računara znači i kompjutersku pismenost? Kako se i koliko građani BiH koriste internetom? Šta učiniti da se uključimo u evropske tokove
informatizacije?
Na ova važna pitanja, i ono, trenutno najzanimljivije - Ima li piramida u Visokom? - odgovore
su davali gosti Gracija kluba: Amela Odobašić -
rukovodilac Odjela za odnose sa javnošću
Regulatorne agencije za komunikacije (RAK), Sanin Kahvedžić
- šef Službe za aplikacije Direkcije za paketske
mreže BH Telecoma i Mirna Stanković - urednica BH
Dailya, jedinog elektronskog dnevnog lista u BiH.
Razgovor je snimljen u sarajevskom restoranu Pepers.
Da li smo e-pismeni
Da li je BiH informatički nepismena zemlja?
Mirna: Jeste! Ne znam koliko ova ocjena važi za mlade, jer je jako veliki jaz između generacija,
kako pri korištenju kompjutera, tako i pri upotrebi
mobilnih telefona. Starije generacije imaju izražen
otpor prema modernim tehnologijama i njihovom
prihvatanju.
Amela: Ja mislim da nije. Statistike pokazuju da
svaki peti stanovnik BiH ima pristup internetu, a
dvadeset posto građana koristi internet. Kada se
tome doda broj korisnika mobilne telefonije i usluga
koje se nude, očito je da je BiH u toj oblasti na putu
stizanja evropskih zemalja.
Sanin: Čini mi se da je istina negdje između ova
dva odgovora. Nismo ni totalno nerazvijeni,
odnosno nepismeni, ali nismo ni u grupi kompjuterski
visoko pismenih zemalja. Mi smo prije deset godina
morali napraviti skok sa predratnih tehnologija, na one
koje je svijet u međuvremenu prihvatio. Statistike
pokazuju da svakim danom raste broj korisnika
kompjutera, a za kompletne podatke trebala bi nam
sveobuhvatna analiza nakon koje bi se mogla
uspostaviti strategija informatizacije društva, no za nju
nam treba puna podrška Vlade i državnih institucija.
Još smo, dakle, daleko od toga da svako
domaćinstvo ima kompjuter, ali činjenica je da napredujemo.
Amela: Tačno. U početku rada RAK-a,
prigovori građana su uglavnom stizali poštom, dok
danas većinu njihovih pisama građana dobijamo
elektronskim putem i ne nailazimo na čuđenje kada od
ljudi tražimo da e-mailom pošalju prigovore.
Mirna: Treba ipak reći da posjedovanje
kompjutera i internet priključka ne podrazumijeva i
informatičku pismenost. Sve zavisi od toga za šta se
kompjuter koristi. Ako se na njemu igraju igrice, a sa
interneta skidaju pjesme, onda to nije ni polupismenost.
Na koji način bi, prema Vašem mišljenju, trebalo
razvijati informatičku pismenost?
Mirna: Ja imam porodicu u Kanadi i tamo djeca
već u osnovnoj školi sa svojim nastavnicima
komuniciraju e-mailom. Najnormalnija stvar je da dijete
sjedi u kući, uradi zadaću i pošalje je mailom ili donese
na disketi. Imaju oni i vježbanke koje koriste ali se
radovi za ocjenu prave na kompjuteru. Također, sve
informacije koje im trebaju o školi su na
internetu, nastavnici su im dostupni za on-line komunikaciju...
Amela: Nismo mi kao nacija nimalo drugačiji od ostalih. I mi volimo ekperimentisati sa novim
tehnologijama, ali je za masovnost presudan
ekonomski faktor. Kada se na tržištu pojave uređaji i usluge
po cijenama pristupačnim građanima BiH, i oni
stariji će polako početi ulaziti u taj svijet, makar da na
Googleu provjere nešto o komšinici. Uostalom, prije
sedam, osam godina je mobitel bio luksuz, a danas
se i penzioneri koriste tom napravom.
Sanin: Cijena, naravno, jeste bitna ali nije
presudna. Nama uzor trebaju biti skandinavske zemlje u
kojima je Vlada usvojila zakon da svaka kuća mora imati kompjuter i ADSL priključak; Vlada Hrvatske
je prošle godine naložila T-Comu da mora imati 100.000 novih ADSL priključaka, pa su oni
građanima nudili niz olakšica da bi zahtjev ispunili.
BH Telecom može ponuditi najsavremenije vrste konekcija, ali bez konkretne podrške države, nemoguće
je postići rezultate kakve želimo.
Da li se dovoljno pažnje posvećuje komunikaciji
sa onima koji trebaju biti informatički opismenjeni?
Ja imam osjećaj da se više pažnje poklanja onima
koji to već jesu. Recimo, na pitanje šta je ADSL mogli
bi odgovoriti oni kojima opismenjavanje i ne treba,
a ne oni koji tek moraju otkriti sve blagodeti interneta.
Amela: E, tu cijena jeste presudna. Ako se
nekome ko ne zna dovoljno ponude dva paketa i objasni
da će koristeći dial-up vezu potrišiti toliko novca, a da
će ADSL platiti paušalno i moći koristiti non-stop,
on će sigurno nastaviti istraživati i tražiti
najpovoljniji aranžman.
Sanin: Kod nas se ljudi mjere između sebe, pa
ima onih koji uzimaju ADSL samo zato što su vidjeli
kod nekoga, da bi naknadno otkrili niz pogodnosti.
Recimo, uvijek slobodnu telefonsku liniju, što
pogotovo olakšava život roditeljima tinejdžera. Sljedeća
važna stvar su telefonski računi, jer korisnici
dial-upa plate više telefon nego što iznosi korištenje ADSL-a.
Koliko osoba iz Vašeg porodičnog okruženja
svakodnevno koristi internet?
Mirna: Pošto živim s mamom, jedini korisnik sam ja, ali imam puno rodbine van BiH i svi oni se
internetom koriste redovno.
Amela: Svi mlađi od trideset godina
najnormalnije koriste i kompjuter i internet, ali primjećujem
znatiželju i kod starijih. Sve se više prevazilazi onaj
nepotrebni strah od nekakvog blamiranja zbog
nedovoljno znanja i informatičke tehnologije se shvataju
kao potreba.
Sanin: Tačno tako. Mlađima od četrdeset su i
kompjuter i internet postali dio svakodnevnice i više se
ni kafa ne popije bez konektovanja.
Tražeći informacije na mreži
Da li se Vi informirate putem bosanskih web
portala ili e-novina?
Mirna: Koristim se onim koji su besplatni. Čim
treba platiti, idem na drugu adresu. Istina, puno više
koristim strane portale obzirom na količinu
informacija i njihovu aktuelnost.
Amela: U mom poslu je to neminovno. U agencijskim press-
klipinzima mi dobijamo i izvode sa web portala koji se bave onim što radimo.
Također, web portali redovno prate naše aktivnosti
i sve veći broj građana se o radu RAK-a informira preko portala.
Sanin: BH Telecom je jedan od internet provajdera u BiH i nakana je da korisnici usluga u
internet ulaze preko naše stranice kao početne.
Mi, dakle, imamo veliku potrebu za eksluzivnim sadržajima na našem jeziku koji bi privukli
korisnike.
Mirna: Problem je što naši portali uglavnom preuzimaju agencijske vijesti i na svakom je
sadržaj, manje - više, isti.
Iako može biti najaktuelnije i
najpristupačnije, elektronsko novinarstvo nije, čini se,
zanimljivo medijskim kućama u BiH. Zašto?
Amela: RAK je dobio 41 aplikaciju za nove internet provajdere. I još niko nije odustao, što
znači da su prepoznali unosan biznis. Njihov
položaj odredit će tržišna utakmica, a da bi je dobili
morat će privlačiti i zadržavati korisnike.
Sanin: Većina provajdera nudi samo usluge konekcije, a rijetki se bave sadržajem. Upravo
će sadržaji u naredne dvije godine odlučiti ko će
biti prvi u poslu.
Amela: Da se i na tome području dešavaju pomaci, govore reakcije građana koje nama -
iako nemamo tih ovlasti - javljaju kako na
određenim portalima ima jezika mržnje. Naravno,
internetske sadržaje je nemoguće kontrolirati, ali će oni
u narednom periodu zaista biti presudni, a mi se nadamo da će
urednici voditi računa o tome šta nude.
Mirna: Ja radim u redakciji koja pravi
elektronske dnevne novine. Zašto se ostali ne bave time -
ne znam. Pretpostavljam da je razlog novac i da
mnogi u svemu vide samo trošak. Istina je, zaista,
obzirom na cijene, da se na taj način ne može puno i
brzo zaraditi. Vjerovatno u svemu značajnu ulogu igra
i neznanje. Ljudi jednostavno nisu upućeni u sve
marketinške mogućnosti takvih medija, na kojima je informacija najbrža i najdostupnija, dok
novinar automatski dobija povratnu informaciju od
svojih čitalaca; od njihovog broja do ocjene sadržaja,
što su informacije na osnovu kojih se može graditi
marketinška strategija i pratiti zahtjevi publike.
Ima li Visoko piramidu
Vjerujete li u postojanje piramida u Visokom?
Amela: Vjerujem i zato sam uključena u rad Fondacije arheološki park Bosanska piramida Sunca
i to na volonterskoj osnovi. Na osnovu dosadašnjih dokaza, angažmana ključnih ljudi i njihovog
entuzijazma, ja sam duboko ubijeđena da je ispod
Visočice građevina pravljena ljudskom rukom i da
ima piramidalni oblik.
Sanin: Mi smo jedan od sufinansijera projekta i suvišno je pričati o tome da li vjerujem.
Mirna: Lično, ne vjerujem, ali ako se nađe
piramida - dobro i jeste. Ono što meni smeta u cijeloj
priči jeste podrška vlasti. Ne zato što se ljudima na
piramidi omogućava da rade, nego zato što niko ne obraća pažnju na ljude koji rade na vrlo
vrijednim arheološkim nalazima u Visokom, a nisu
povezani sa projektom Semira Osmanagića.
Treba li, bez obzira na nivo naučne
utemeljenosti nalaza, od piramide praviti brand koji će
privlačiti turiste i medije?
Amela: U svakom slučaju treba. Mislim da je riječ
o jednom pozitivnom momentu koji je unio tračak optimizma ne samo u Visoko nego u cijelu BiH.
Sa druge strane su elementi za dalje istraživanje,
od kamenih blokova do tunela... Plan je, zapravo, da
u Visokom nastane prvi arheološki park u Evropi i to više nije pitanje te općine, pa ni Bosne i
Hercegovine. Normalno je da postoje i oni koji na sve
gledaju sa skepticizmom.
Sanin: Sve što će privući turiste i skrenuti
pozornost međunarodnog javnog mnijenja na neka pozitivna dešavanja u BiH, treba maksimalno
iskoristiti. A koliko ljudi pokazuje interes i već sada
posjećuju Visočicu moguće je vidjeti i na našem
siteu na kojem vršimo direktan cjelodnevni
videoprenos iskopavanja.
Koliko će na imidž BiH uticati otkrivanje, a
koliko neotkrivanje piramide?
Amela: Dosta me prijatelja pita šta će biti ako se
ne pronađe piramida. Moj odgovor je: barem smo probali. Neće to biti jedini promašaj koji nam
se desio. Da je Semir Osmanagić ovdje, njegov odgovor bi bio da je piramida već nađena i da je
sada samo pitanje kako ćemo je iskoristiti.
Mirna: Ako piramida ne bude nađena, uvijek će postojati oni koji će vjerovati u njeno postojanje
i to će mjesto imati turistički potencijal.
Amela: Mještani Visokog u svojim pričama kazuju kako je ta Visočica zaista misteriozno mjesto,
a takve lokacije intrigiraju i privlače ljude.
Sanin: Da, očito je da tamo nečega ima.